NIN-ova nagrada uručena je juče Marinku Arsiću Ivkovu za roman NGDL (Niški kulturni centar) u Zadužbini Ilije M. Kolarca. Ovogodišnji žiri radio je u sastavu Aleksandar Jerkov, Adrijana Marčetić, Tamara Mitrović, Vladimir Gvozden i Mladen Vesković.

NIN-ova nagrada dodeljena je 71. put

NIN-ova nagrada dodeljena je 71. put pred brojnom publikom u svečanoj atmosferi Kolarčeve zadužbine, koja danas proslavlja 93. rođendan Velike dvorane. Marinku Arsiću Ivkovu NIN-ovu nagradu uručio je prošlogodšinji laureat Stevo Grabovac.

NINova nagrada uručena Marinku Arsiću Ivkovu 3
Stevo Grabovac i Marinko Arsić Ivkov // foto: Kulturni osvrt

Status ovog značajnog književnog priznanja, čija je tradicija duga sedam decenija, doveden je u pitanje poslednjih godina – kako zbog književnoumetničkih vrednosti nagrađenih dela, tako i zbog polemika oko žanrovskog određenja nekih od njih. Uz to, prošle godine su svi članovi NIN-ove redakcije dali ostavke zbog najavljene promene koncepcije ovog nedeljika i nove vlasničke strukture, te je usledilo formiranje nove redakcije, kao i novog žirija za najbolji roman godine.

Međutim, novoizabrani žiri nas je prijatno iznenadio nagradivši roman koji ne predstavlja još jedan književni eksperiment u nizu. Nepretenciozan, stilski ujednačen, utemeljen na majstorskom pripovedanju, slojevit, sa uplivima lirskog, prožet humorom od prve do poslednje stranice, NGDL se otkriva kao zaokruženo književno delo.

Svečanost je otvorio Aleksandar Timofejev, glavni i odgovorni urednik štampanog izdanja NIN-a. On je istakao sledeće: „Ushićenje je sad za mene bilo da pratim rad žirija i način na koji dolazimo do nagrade za roman godine”. Prisutnima se zatim obratila Tatjana Nježić, urednica Kulture, osvrnuvši se na značaj NIN-ove nagrade, koja i danas pobuđuje pažnju čitalačke publike.

Aleksandar Jerkov, predsednik žirija, u opširnom i detaljnom obrazloženju naveo je poetičke odlike nagrađenog romana i pritom je naglasio da je „susret romana sa samim sobom kod Marinka Arsića Ivkova komički, burleskni, karnevalski”.

NINova nagrada uručena Marinku Arsiću Ivkovu
Aleksandar Jerkov // foto: Kulturni osvrt

„Sama kritička svest ne bi romanu donela nagradu. Za to su bile potrebne poetičke vrednosti kao što su: komično, humorno i groteskno, cinično i sarkastično”, zaključio je Aleksandar Jerkov. On je pored duhovitosti, šale, poruge i smeha osvetlio značaj  „celine jedne vizije – koja u ovom romanu zavisi od toga da li će se u potpunosti osetiti i doživeti simbolika goluba, šaljivo naznačena raspravom o istoriji goluba i golubarstva od Vavilona do Tesle”.

Kako je sam pisac u romanu NDGL spomenuo Veljka Petrovića, Aleksandar Jerkov se osvrnuo upravo na njegovu Golubicu sa crnim srcem,  navodeći da se ove godine navršava sto godina od „Veljkove bačke priče“. Zar se ovde još jednom ne potvrđuje sumatraistička misao Miloša Crnjanskog – sve na svetu je u vezi?

Aleksandar Jerkov je govorio i o savremenoj srpskoj književnosti, kao i o knjigama koje su do sada ovenčane NIN-ovom nagradom, te se nije libio da u tom kontekstu ukaže na ponavljanje određenih poetičkih obrazaca. „Za razliku od neke vrste mračnog talasa – romana Basare, Kecmanovića i Matijevića – Arsić Ivkov je napisao knjigu koja otvara prostor za vedrinu podsmeha i izrugivanje. Najbolja odlika ove proze je to što izaziva smeh koji oslobađa”, kazao je Aleksandar Jerkov.

Zatim je izdvojio posthumno objavljene romane Dobrila Nenadića i Gorana Petrovića, posebno se osvrnuvši na Palatu Gorana Petrovića: „Ona stoji uz njegova remek-dela i antologijske priče. Nije trebalo, po mome mišljenju, da za možda pola žirija bude sporno da li posthumno objavljena dela treba uvrstiti u izbor i učestvovati u izboru ili ne”.

Podsećamo vas na to da je ove godine od sto osamdeset pet romana pristiglih na konkurs, pored nagrađenog, u uži izbor bilo uvršteno još tri: Duž oštrog noža leti ptica Tanje Stupar Trifunović (IK Laguna), Lutam sad mrtav svetom Borivoja Gerzića (IK Rende Books i Limeni lijes za Zaimović Zejnu Muharema Bazdulja (IK Kosmos).

Naposletku, ljubitelji književnosti imali su priliku da čuju i laureata Marinka Arsića Ivkova. Tokom njegovog obraćanja nastala je glasna tišina, koja je uvek odraz potpune prisutnosti slušalaca. Upravo zato, sa zadovoljstvom prenosimo njegovo obraćanje u celosti.

NINova nagrada uručena Marinku Arsiću Ivkovu
Marinko Arsić Ivkov // foto: Kulturni osvrt

Govor lauerata Marinka Arsića Ivkova

Posvećujem ovu nagradu svima onima koji veruju da knjige govore istinu, koji u njima nalaze odgovore na svoje nedoumice i utehu za svoje traume i bolove, koji u njima nalaze sve ono što ne mogu da nađu u životu.

Posvećujem je svakom pojedinačnom čitaocu, jer verujem da on čitanjem dopunjuje roman.

Posvećujem je svojoj hrabrosti što sam se, uprkos svim velikim delima svetske književnosti, usudio da i sam nešto napišem.

Posvećujem je svom kukavičluku zbog koga sam, sklanjajući se od životnih izazova i nedaća, utočište nalazio u književnosti, češće kao čitalac, a ređe kao pisac.

Posvećujem je svim onim divnim i ružnim trenucima iz života koje sam pretočio u prostu književnu metaforu.

Posvećujem je svojim najbližima koji su trpeli sva ona zapostavljanja i nepravde koje donosi pisanje knjiga. Svi znamo da je u celokupnoj svetskoj književnosti bilo malo srećnih pisaca, ali ne znamo da je možda još manje njihovih najbližih bilo srećno.

Posvećujem je svim svojim započetim rukopisima koje nikada neću završiti, a u koje sam polagao tolike nade. Rukopisi su kao i nada. Samo magla u rukama, sve dok se ne pojave pred čitaocima. Nema knjige bez korica.

Posvećujem je svim onim lepim trenucima, uživanjima, odmorima, lenčarenjima, koje nisam doživeo jer sam ih žrtvovao književnosti i pisanju.

Posvećujem je nepravdi prema svim onim piscima koji nisu dobili ovakvu nagradu, a značajna su imena savremene srpske književnosti i koji su je zaslužili pre nego ja.

Posvećujem je jednom, za mene najvećem, izdavaču, Niškom kulturnom centru, bez koga ne bih dobio nagradu i bez koga roman ne bi doživeo ovoliku popularnost.

Posvećujem je rodnom selu Staparu, u Bačkoj, ne samo zato što sam u njemu rođen, što nad njim odvajkada lete golubovi i što u njemu vazduh miriše na istoriju i na književnost, već i zato što je u njemu rođen moj stariji drug i pisac, Miroslav Josić Višnjić, koji je rodnom selu doneo prvu Ninovu nagradu.

Posvećujem je piscu i bibliotekaru Aleksandrijske biblioteke, Kalimahu, čije sam reči, napisane pre više od dvadeset dva veka, kao pisac oduvek imao na umu: „Debele knjige su veliko zlo”. Na radost čitalaca, nisam napisao nijednu debelu knjigu.

Posvećujem je rodonačelniku romana, Servantesu, koji je likom Don Kihota jednom za svagda formulisao filozofiju književnog junaka: „Sam protiv svih”. Nema u čitavoj književnosti ni autentičnog junaka, ni velikog romana, bez ovog servantesovskog načela. Ono je primenjeno i u mom nagrađenom romanu.

Posvećujem je Dostojevskom, koji je u Zlim dusima savetovao piscima kako da se ponašaju kad izađu pred publiku: Čuvajte se da ne preterate, čuvajte se da ne postanete dosadni. Vodite računa o vremenu.

Zato je, na kraju, posvećujem tački. Tom najmanjem ali i najvećem znaku interpunkcije, alfi i omegi, bez koje ne može da postoji ništa na ovome svetu.

Tačka.