Da nam je znati, tebi i meni,
čija je ono kuća u šumi,
navraćali bismo pred njen prag, tragajući
za dupljom gde se skuplja med,
za vimenom iz kojeg se pušta mleko;
noćivali bismo u njoj čelom uz čelo:
„bliznake jezgre u koštici”.
Da nam je sesti, tebi i meni,
s večera za sto u onoj kući,
osluškivali bismo vreme kako grebe
i cijučući podrumom tumara,
dok između tebe i mene –
kao međ nepcem i jezikom –
mleko i med na trpezi
ulivaju prisnost u zemljane posude,
uvode sjaj bića u razgovor očiju.
