Goran Petrović napustio nas je 26. januara 2024. godine. Prošlo je godinu dana od njegovog odlaska. Ni tada, ni sada ne verujem sasvim u to da više nije među nama. Nisam poverovala u to ni kada sam ugledala njegovo ime na ploči kolumbarijuma.

Često prolazim ulicom koja uokviruje Novo groblje. Ovaj i onaj svet deli visoki betonski zid – kameni graničnik između sadašnjeg i prošlog vremena. Naspram mesta na kojem počiva Goran Petrović, tik uz zid sa spoljašnje strane, raste smokvino drvo. Nije omaleno, naprotiv, razgranato je i visoko toliko da nadilazi zid. Ta smokva je i čuvarka, i knjigoznak, i putokaz. I nije neobično što je piscu Sitničarnice „Kod srećne ruke” dodeljeno baš to mesto, ispod drveta koje u mnogim kulturama ima brojna simbolična značenja. Trebalo bi nam mnogo listova hartije da ih sve navedemo.

Samo u Bibliji smokva se spominje više od pedeset puta. Tragajući za mogućim značenjima, naišla sam na tekst Biblijsko voće: smokva Milene Stefanovć, u kojem je, između ostalog, navela da je za vreme Solomona vizija mira i harmonije na zemlji među ljudima ilustrovana rečima: „Uz maslinu i lozu, smokva je jedno od stabala koja simbolizuju veliku vrednost (1. Dn. 27, 28) nad kojima se bdi i koja se čuvaju”. Takođe navodi da se „U Pesmi nad pesmama (2, 10-13) i u Psalmima (Ps. 78, 47) smokva pominje u kontekstu vrednosti, kao vrt mirisni i plodni”, kao i da „uvojci loze u medaljonima na ranohrišćanskim mozaicima i smokvino drvo predstavljaju Raj”.

Ne bdi, dakle, pisac u groblju, prostoru u kojem tišina neprestano sipka, već bdi pod rajskim drvetom. I kad god prolazim pomenutom ulicom, odem do te smokve, zastanem i šapnem reč-dve. Tako nastavlja da živi ona priča iz Sitničarnice, u kojoj se veli da „kada te neka knjiga svojski zaobuhvati, imaš osećaj da nisi sam, da pored tebe ima i sličnih, zanesenih, koji je sticajem okolnosti, po zakonu verovatnoće, istovremeno započinju u suprotnom delu grada, u drugom gradu, moguće i na drugom kraju sveta”. Takve su knjige Gorana Petrovića. One su mostovi koji nas spajaju u kojem god svetu da smo.

I baš danas, kada sam na godišnjicu njegovog odlaska, otvorila knjigu Pretraživač, prvo što sam ugledala bio je zapis Graničnik, na 110. strani. Kada je budete pročitali, shvatićete da se nije slučajno otvorila na tom mestu.

GRANIČNIK

Ne, ovde neće biti reči o graničnom kamenu ili o graničnom stubu, o graničnoj oblasti ili o području, ni o onoj zemnoj liniji koja nekada zna da boli kao da je zaorana pravo preko grudne kosti. Ovde će biti reči o nečemu daleko manjem, prislanjam lenjir i proveravam, o nečemu svega pet puta dvadeset centimetara, debljine najviše četvrt milimetara. Ovde će biti reči o nečemu, po dimenzijama bi se dalo zaključiti, sasvim skromnom. Dakle, sasvim nepoznatom po veličini, ali i po vrednosti. To nešto se obično poklanja, a ako se i prodaje, njegova cena je mala, gotovo da nije vredna pomena.

Graničnike ili obeleživače (rečnici kažu – zaloge) svi imamo u kući. Obično ih dobijamo uz kupljenu knjigu. Nekada ih, kao uspomene, donosimo sa putovanja, uzimamo ih umesto preskupog kataloga kakve izložbe… A nekada su oni samo mali, vrhunski dizajniran oglasni prostor, služe da bi nas podsetili na telefonski broj, adresu i sajt preduzeća koje nam nametljivo nudi svoje usluge ili proizvode. Graničnici, odnosno obeleživači, jesu one sitnice od kojih nema naročite koristi, koje nam u trenutku kada ih dobijemo na dar ili ih plaćamo pričinjavaju tek titraj radosti. Docnije, s njima postupamo ne baš pažljivo, oni nekorišćeni žute u kakvoj keramičkoj šolji na radnom stolu, oni korišćeni bivaju zaboravljeni u kakvoj knjizi od koje smo odustali. I sudbina svih je, pre ili kasnije, ista. Prilikom pospremanja bivaju zgužvani i bačeni.

No, nisam nameravao ni o ovim graničnicima. One zbog kojih sam sve i počinjao, možete pronaći u manastiru Žiča. Prave ih monahinje. Sasvim su jednostavni. Duguljasti, raznobojni kartončići. U središtu svakog zalepljen je presovani stručak trave, listić ili cvetak. U dnu piše: „Manastir Žiča”, a pri vrhu je citat iz Svetog pisma ili nečija umna rečenica. Sušeno bilje je pažljivo uzabrano, a poruke su, čini se, još brižljivije odabrane.

Namena ovih graničnika ili obeleživača ista je kao i svih drugih. Međutim, kao da postoji još nešto, kao da oni nisu pravljeni da budu tek ukras ili da bi bili udenuti među stranice onoga što čitamo. Kao da ovi graničnici, sa presovanim biljem i rečima koje su preživele toliki pritisak vremena, mogu da posluže i za nešto važnije i veće. Za snalaženje u svakodnevici. Kao način da utvrdimo dokle smo stigli, gde smo stali. Prepisujem tekst sa samo dva graničnika koja su mi najbliža ruci: „U neosuđivanju i neponižavanju bližnjega sastoji se mir savesti.” „Gospode, čini sa mnom ono što sam ja činio drugima.” Tako ovi neznatni predmeti kao da postaju precizniji od svih razmernika, koordinatnih sistema, od sprava za lociranje, sada već satelitski navođenih… Jer čuda tehnike možda i tačnije pokazuju dokle smo stigli, dokle smo u ovoj trci odmakli, ali mali graničnici sa presovanim biljem i porukama, što ih prave monahinje u manastiru Žiča, kao da bolje pokazuju gde smo kao svet tužno zastali.

8. VI 2006.

~

* Ovaj zapis objavljen je u knjizi Pretraživač Gorana Petrovića (Službeni glasnik, 2017). Sam pisac je u podnaslovu knjige naznačio da je reč o zapisima. Knjiga Pretraživač deo je kolekcije Male kutije, koju je osnovao Gojko Tešić.

Goran Petrović Graničnik
foto: Kulturni osvrt