Branko Ćopić, Pohod na mjesec (odlomak)

Na današnji dan, 26. marta 1984. godine napustio nas je Branko Ćopić. Tog dana je okončao svoj život tako što je skočio sa Savskog mosta. U poruci koju je ostavio svojoj supruzi napisao je: Zbogom lijepi i strašni živote!.

Četiri decenije posle njegovog odlaska, lepotu u strašnom životu pronalazimo pri svakom susretu sa njegovom književnošću – i u prozi, i u poeziji. Sve je manje Brankovih junaka u svetu koji nas okružuje, a ne tako davno prepoznavali smo ih oko nas, i upravo zato se vraćamo njegovim književnim svetovima – da bismo još jednom zavirili u „zlatnu bajku o ljudima”.

„Taj mladi čovek će sigurno propevati” rekla je Isidora Sekulić daleke 1939. godine, kada je Branku Ćopiću, u njegovoj 24. godini, uručena Rakićeva nagrada. I Ivo Andrić je kazao da je „dovoljno da Branko samo progovori i to je već književnost”. Očito je da su bili u pravu.

~

Knjigu Bašta sljezove boje Branko Ćopić posvetio je prijatelju iz detinjstva, književniku Ziji Dezdaroviću, koji je izgubio život 1942. godine u logoru Jasenovac. To saznajemo u Posveti i Pismu na samom početku knjige. U tom Pismu Branko Ćopić daje portret vremena u kojem je živeo – ratna stradanja obeležila su njegov život, a predodredila ga je tadašnja društveno-politička stvarnost. Uprkos tome, na prvim stranicama ove knjige prepoznajemo da je reč o piscu koji je nastojao da i u tako ustrojenom svetu pronađe ono što je dobro i lepo, i da potom to otrgne od sveta i odene ga u književnost:

„Prije nego me odvedu, žurim da ispričam zlatnu bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijali u srce još u djetinjstvu i ono bez prestanka niče, cvjeta i obnavlja se. Pržile su ga mnoge strahote kroz koje sam prolazio, ali korijen je ostajao, životvoran i neuništiv, i pod sunce ponovo isturao svoju nejačku zelenu klicu, svoj barjak. Rušio se na njega oklop tenkova, a štitio ga i sačuvao prijateljski povijen ljudski dlan”.

Priča Pohod na Mjesec jeste jedna od onih koja greje dlanove u pustim i hladnim noćima. U njoj je Branko Ćopić dočarao miris bezbrižnih noći detinjstva, noći u kojima je sve izgledalo mogućno i čudesno. Zbog te priče su mnogi od nas poverovali u to da negde pod ovim nebom postoje merdevine koje su visoke taman toliko da se dosegne mesec. Zbog te priče pohod i danas traje.

 

Pohod na mjesec

(odlomak)

— Još mi u srcu kljuca tuga za dolinom i ostavljenim djedom, ali kad mi kroz krošnjato drveće bukne u susret, sasvim izbliza, ogroman mjesečev požar, ja sve zaboravljam i uzbuđeno protepam:

— Evo ga?

— Aha, vidiš li?

Starac me prima za ruku i sad zajednički savlađujemo posljednju kratku uzbrdicu, a kad stignemo do samog vrha, mjesec iznenada odskače iza drveta pred nama i ukaže se blistav, smanjen i nevino miran iznad susjedne brdske kose.

— Aha, uteče li, je li! — pobjedonosno kliče starac. — Prepao se grabalja, a, lolo jedna.

Samardžija me čvrsto prigrli, ne da mi da se rastužim i kaže sokoleći me:

— Uteko lopov, pa da. Neka, neka. Hajde ti meni nađi dolje u selu dječaka od koga je mjesec klisnuo tako brzo. Nema ga. To si ti, samo ti, a i ja s tobom.

Hm, nema?!… Pa zaista nema takvog dječaka u čitavoj našoj dolini. Nit sam ga video ni čuo za njega. Ta ne dolazi džabe Petrak baš našoj kući. Ja sam tu, ja…

— Delija naša — dodaje Petrak kao da je konačno našao onu pravu, završnu riječ za čitavo moje opčarano mjesečarsko tkanje, od koga mi je glava tako puna da i sama počinje da zrači i svijetli kao žuta bundeva zaostala u požnjevenu kukuruzištu.

— Pametna đedova glava!

Stojim tako u obasjanoj noći, pred hladnjikavim nezemaljskim vidikom kakvi se javljaju samo u snu, pomalo je i strašno i tužno… Dalje se ili ne može ili se ne ide, ako već putnik nije budala i „vantazija”, što bi kazao moj djed, predobri duševni starac čija me ljubav grije i ovdje, na ovoj opasnoj granici gdje se kida sa zemljom i tvrdim svakodnevnim životom.

Pa ipak… ipak hrabro, s prijegorom, gutam ovu gorku kap svoga prvog, dječjeg, raspeća: pored mene je ovaj smjeli, nevezani, koji sve hoće i sve može, njegova je ruka na mom ramenu, a dolje, u toploj dolini, čeka me i misli na mene onaj drugi, dobri, drago gunđalo, koji će do kraja tugovati i pominjati me ako se izgubim u svom čudesnom pohodu.

— Đede Petrače… — zaustim kroz stegnuto grlo, a stari potukač, pogađajući moju neizrečenu dječju tugu, spremno nadovezuje:

— Idemo, delijo, idemo. Opet ćemo mi ovamo doći, ima kad.

Nogu pred nogu, naniže, po mjesečini! Kako je drag i pun svaki korak povratka. I kako sve više raste, primiče se i u samom srcu razgara djedova neumorna vatrica. Eno je, bdije, zove i pokazuje nam put.

— He-he, ipak nas čeka stara paripina rakoli se Petrak. — Ne otpisuju se tako lako ovake dvije delije.

— Evo ih, vraćaju se budalaši! — dočekao nas je djed Rade, čak nam i u susret izlazeći kao da stižemo bogzna odakle, možda čak iz Amerike. Šta je, dohvatiste li mjesec?

– To tebe ne budi briga – otresa se samardžija. – Ti samo sjedi pod tom tvojom kolnicom i peci rakiju, a nas dvojica znamo svoj posao.

Znamo li – ne znamo, to mi baš nije jasno, ali, onako uzbuđen i premoren od čudesnog noćnog doživljaja, brzo sam zadrijemao među djedovim koljenima, ja, velika delija, smjeli lovac na mjesec, naoružan grabljama triput duljim od mene. Posljednje što mi je od te večeri ostalo u očima bio je razigran plamičak djedove vatre, koji se neosjetno preselio i u moj san, i tamo se razrastao u moćan i stravičan mjesečev požar.

Djed me je, kažu, na rukama odnio u krevet (kakva bruka za velikog putnika!). Tamo sam svu noć bulaznio, vršo se i budio brata, svoga suložnika. Djed je grdio Petraka i „njegov benasti konjski mjesec”, mama me je umila ledenom vodom, a kad to nije pomoglo, prišila mi je dvije-tri uz obraze, pa sam se primirio i slatko zaspao.

Sjutradan, u golubije sunčano jutro, sve je već bilo iza mene kao san, samo san. Nit mi se pričalo ni zapitkivalo o tome. Tako je, kanda, bilo i s djedom i Petrakom. Sjedili su kod kazana, a kad sam se ja pojavio, oni ni po čem ne pomenuše sinoćni doživljaj.

Kao da im je bilo zazorno da se podsjećaju na nešto daleko od svjetlosti, dana i zdrave pameti, u čem se nije lijepo naći ni kao saučesnik ni kao svjedok.

Jedini stric Nidžo, koji nit je šta vidio ni čuo, nagazio je, onako mamuran, na one moje grešne osvajačke grablje, pa se nadovezao brundati, nikako da sjaše: te ko ostavlja grablje gdje im nije mjesto, te šta trebaju grablje oko rakije, te znaju li „oni, rasipnici” (koji to oni?) kako je teško nabaviti dobre grablje, te ova se kuća raskućava, te ovo, te ono… Najzad je toliko dosadio svojim zvocanjem da je Petraku prevršilo i on, kao gost i star čovjek, nađe se pobuđen da ga uruži:

— Daj se već jednom smiri, konjska muvo! Šta smo radili? Skupljali mjesečinu i djeli u stogove, eto šta smo. Mogao si i ti s nama da se nijesi naljoskao.

Odgunđa stric kako baš ni „mjesečari“ nijesu bogzna koliko pametniji od pijanaca, pa se brzo nekud izgubi. (— Ode da spava — primijeti Petrak.) Ostadoh ja sam, nekako kao ravnopravan i treći, uz dvojicu zavjerenika koji su znali za minuli noćni doživljaj s mjesecom.

I kako tada, tako i do današnjeg dana: stojim raspet između smirene djedove vatrice, koja postojano gorucka u tamnoj dolini, i strašnog blještavog mjesečevog požara, hladnog i nevjernog, koji raste nad horizontom i silovito vuče u nepoznato.

Pa se onda, katkad, žalovito upitam, kao da sam nagazio na one stričeve vile iz djetinjstva:

— Je li pametnije biti mjesečar ili s mirom sjediti kod svoje kuće, pa kad zagusti, tješiti se rakijom kao moj strikan?