Dušan Miklja je autor više romana, zbirki priča, putopisno-esejističke proze, životopisa, drama i publicističkih dela. Ovaj intervju nastao je posle jednog od naših susreta u omiljenom beogradskom kafeu gospodina Miklje, u kojem smo se najčešće susretali i razgovarali o književnosti. Zapravo, jedan od tih razgovora pretočila sam u redove koji slede.

Dušan Miklja – Život je maštovitiji od fantazije

Književnosti ste posvetili gotovo ceo život, i to na najlepši mogući način – sa jedne strane ste strasni čitalac, sa druge strane ste pisac. Kada se osvrnete na Vaše početke, da li imate utisak da se književnost promenila i ukoliko jeste – po čemu se razlikuju pejzaži nekadašnje i sadašnje književnosti nastale na našim prostorima?

Svakako se promenila. Ne i na poželjan način. Dopustila je upliv estradnih ličnosti. Razumem pobude izdavača jer se ta vrsta knjiga dobro prodaje, ali sa druge strane, time se trajno urušava, kod mladih ljudi naročito, ionako nedovoljno razlikovanje verodostojne književnosti od estradnih surogata.

Smatrate li da ste Vi odabrali književnost ili je ona odabrala Vas? S obzirom na to da ste završili Grupu za engleski jezik i književnost, očito je da je književnost zauzimala važno mesto u Vašem životu od najranije mladosti.

Mnogo sam čitao, ali sam pisanjem počeo da se bavim relativno kasno. Gotovo prinudno, tako što me je naš ambasador u Etiopiji, Vojinović, ličnost vredna najvećeg poštovanja, smestio u jednu prostoriju u rezidenciji rekavši mi (ne sasvim u šali) da neću izaći odatle dok ne počnem da pišem o rušenju carstva. Rekao mi je još nešto: „Kad objaviš prvu knjigu, poželećeš da napišeš novu”. Bio je u pravu.

Kako ste zamišljali svoj životni put u tim godinama – da li ste sanjali o svemu onome što ćete kasnije doživeti? Pitam Vas to jer ste u knjizi Životi za iznajmljivanje opisali zanimljivu priču koja je nastala usred Beograda, na Hadžipopovcu, gde ste i rođeni. Reč je o Grku Ristopulusu, takozvanom Risti, koji je bio prava atrakcija za svoje komšije zato što je, između ostalog, tvrdio kako ume da čita sudbinu iz kafenog taloga. Iako ste tu priču ispričali tako što ste napravili otklon od verovanja u proročanstva te vrste, na kraju ste kazali da je Rista predskazao sudbinu i Vama nakon što mu je Vaša majka krišom odnela Vašu šolju ispijene kafe. Predskazanje je bilo sledeće: putovaće po celom svetu. Rekli ste da tada niste verovali da je moguće smestiti na dno šoljice svu zemlju i sva mora sa svim bićima koja u njima obitavaju. Ubrzo potom – stvarnost Vas je demantovala.

U času kada je izrečeno Ristino predskazanje – zvučalo je neverovatno. U to vreme većina žitelja Hadžipopovca hodala je u papučama. Malo ko se otiskivao do centra grada. Odlazak do Pančeva doživljavao se kao daleko putovanje. Imajući sve to u vidu, bilo je nezamislivo da će dečak iz siromašne porodice obići svet. Ni sam nisam verovao u to, ali Rista alias Ristopulos jeste. Zato je i bio vidovit – video je dalje od svih nas.

U jednom našem razgovoru kazali ste da je život često maštovitiji od fantazije. Pretpostavljam da ste do tog zaključka došli zahvaljujući godinama koje ste proveli kao novinar i diplomata u različitim zemljama širom sveta. Da li je to iskustvo bilo dragoceno za pisanje upravo zato što Vas je često vodilo u središte ključnih istorijskih događaja?

Često sam nailazio na ljude i pojave koji su takvo verovanje u potpunosti potvrđivali. Poznavanje sveta mi je, kako ste već zapazili, podarilo dragoceno iskustvo. Imao sam, u tom smislu, sreću da sam boravio u Africi u vreme njenog oslobađanja od kolonijalnog jarma, u Italiji u vreme terorizma, u Njujorku i Briselu u vreme raspada Jugoslavije. Nije to bilo uvek ugodno i bezopasno, ali je, sa profesionalnog stanovišta, bilo neprocenjivo korisno – nataložilo je u svesti građu za pisanje, i to za više života.

Dušan Miklja – Ne može se ostati ravnodušan pred Afrikom

Koliko je hrabrosti i odvažnosti bilo potrebno za sve prilike i neprilike u kojima ste se nalazili tokom svih tih godina?

Više je trebalo lakomislenosti i nepromišljenosti. Takođe, i neodgovornosti, pre svega prema porodici. Nisam uspevao da odolim prilikama da se – kao izveštač – lično nađem na mestima na kojima su se odigravali ključni istorijski događaji. Imao sam sreću da se vratim neoštećen. Retko kad svojom zaslugom.

U poslednjoj knjizi Gradovi kao sudbina (Vulkan, 2022) napisali ste da svi gradovi u kojima smo živeli predodređuju naš životni put. Svi ti gradovi čine ljude onoliko koliko ljudi čine gradove. U vezi sa tim, imali ste priliku da upoznate neke od najznačajnijih ličnosti našeg doba. Koga od njih biste izdvojili i zbog čega?

Na prvom mestu bih izdvojio ličnosti koje vlast nije promenila. Italijanskog predsednika Pertinija. Zatim prvog predsednika Angole – Agostinja Neta – lekara i pesnika kojeg sam upoznao kao gerilca. Takođe najpoznatijeg lovca na naciste – Vizentala – sa kojim sam se susreo u Beču. U lepom sećanju mi je ostao i predsednik Zambije, Kenet Kaunda, koji je umesto o nesvrstanosti razgovarao sa mnom o tome kako su ga u detinjstvu jurili lavovi na putu do škole. Rekao mi je i da u njegovoj vladi nema mesta za one koji ne umeju da pevaju. Na mene je veliki utisak ostavio i Stokli Karmajkl, vođa radikalnog crnačkog pokreta. Niko mi bolje od njega nije objasnio Ameriku. Upoznao sam ga u Kampali, glavnom gradu Ugande, gde je bio u pratnji legendarne pevačice Mirjam Makebe. Posebno mi je bila draga i Monika Viti. Iako je igrala u metafizičkim filmovima Antonionija, najradije se družila sa piljaricama na Pont Milviju u Rimu. One su je obožavale.

Rastko Petrović je bio u Africi, privučen motivima naturalističkih predstava života, zvucima, bojama i magijom čudesnog folklora afričkih ljudi. Pola veka kasnije – da li ste VI pronašli u Africi to što je Rastka privlačilo? I šta je Vas privlačilo i zadržavalo u Africi?

Afrika poput slikarskog platna odiše živim bojama i mirisima. Zavodljivim rastinjem. Ali takođe i truležom pod okrutnim suncem. Ni tvrdokorni kolonijalni službenici nisu – bez opasnosti za zdravlje – mogli u njoj da opstanu duže od pet godina. Kao i Rastko Petrović, ni ja nisam ostao ravnodušan prema Africi. Ne može se ostati ravnodušan pred njenim prostranstvom – ne samo kontinenta već i neba. Više ovog drugog, ipak, kada noću prekrije zemlju ogrtačem blistavih zvezda.

Dušan Miklja – I prilagođavanje i pobuna jeste čin lične savesti

Motiv puta i putnika jeste važan motiv u Vašoj književnosti, pa tako u središtu mnogih Vaših knjiga uočavamo dva putovanja. Jedno je putovanje kroz različite predele u kojima pisac upoznaje različite ljude i njihove kulture, i potom ih dočarava. Drugo je putovanje intelektualca kroz smutna vremena i smutne predele. Kome je teže da preživi: čoveku severne polulopte umerene kontinentalne klime koji hodi kroz daleke i opasne predele, u tami Afrike, u ratom zahvaćene krajeve, ispod tuđih zvezda ili je teže intelektualcu koji nikada nije napustio svoj dom, a biva šiban smutnim vremenima i gonjen od strane mutnih likova? Da li i taj intelektualac treba da napusti svoj zavičaj ili ipak treba da ostane u njemu i da neguje kulturu otpora i nepristajanja – kao što vidimo kod Vaših junaka?

Podjednako im je teško. U tom smislu, svako delo je, nezavisno od toga da li putujete ili mirujete, autobiografsko. Henri Dejvid Toro je verovao da borba protiv nepravde  nije jedna od mogućnosti, već dužnost svakog moralnog pojedinca. Sam izbor mesta za to jeste manje važan sve dok je čovek, ma gde se zadesio, spreman na otpor i nepristajanje. U potpunosti delim takvo mišljenje, koje je vidljivo i u činu pisanja. Kao primer za to imamo dva antipoda. Prust se nije pomicao iz svoje sobe, u strahu od nazeba. Video je malo od onoga što se zove svet. Hemingvej je, na drugoj strani, u svojoj pustolovnoj skitačkoj odiseji isti taj život nezasito trošio. I jedan i drugi su nezavisno od stila života pisali o tome kako ga doživljavaju, što bi moglo da znači da je i prilagođavanje i pobuna uvek čin lične savesti.

Da li ćete se i u sledećoj knjizi baviti tom temom i kada možemo da očekujemo da će biti objavljena?

Biće to knjiga o „neprilagođenima“, o onima koji ne pristaju da se utope u „čoveka-masu“. O onima koji pružaju otpor sve bestidnijem nastojanju da se na čoveka gleda samo kao na broj, gotovo kao na statistički podatak. Nadam se da će moja nova knjiga biti objavljena pre ovogodišnjeg Sajma knjiga u Beogradu.

Kulturne preporuke:

Navedite knjigu koju bi svaki čovek trebalo da pročita.

Ima više knjiga. Bolje reći – pisaca. Markes, Ernesto Sabato, Kortasar, Borhes u Latinskoj Americi. Nezaobilazni Tolstoj i Dostojevski. Štajnbek svakako. Malaparte. Andrić, Crnjanski, kao i kod nas nepravedno zanemaren – Rastko Petrović. Pesnici takođe. Portugalski Fernardo Pesoa. Aleksandrijski Grk Kavafi. Ne vidim kraj liste. Nemoguće ih je sve pobrojati.

Koji svetski muzej je ostavio najsnažniji utisak na Vas?

Ermitaž u Petrogradu, Metropoliten, Gugenhajmov muzej i Muzej moderne umetnosti u Njujorku, Prado u Madridu.

Koju pozorišnu predstavu preporučujete našim čitaocima?

Najviše mi prijaju one pozorišne predstave koje ne odstupaju previše od teksta, odnosno one koje u prvi plan stavljaju pisca, a ne avangardna nastojanja reditelja.

Kom gradu ćete se zauvek vraćati?

Beogradu, naravno.

Nezaobilazne kulturne stanice Beograda:

Pozorišta, Narodni Muzej, stari krajevi Beograda i Zemuna – pre nego što ih proguta beton.

 

Razgovarala: Marija Radić