Milić od Mačve u okviru izložbe Nebeski Milić uvodi nas u prostore svog umetničkog sveta na posve jedinstven način. Izložba je koncipirana tako da se prepliću kazano i naslikano, pa čim zakoračite u Dom Jevrema Grujića, pročitaćete reči Milića od Mačve: „I sam svet se isuviše brzo menja – tako da čovek nije u stanju ni sam sebe da uhvati u starom svetlu i da sebe prepozna posle svake prohujale decenije”.

Svet se umnogome promenio u proteklih devet decenija, koliko je prohujalo otkad je slikar rođen, ali mi ga i danas prepoznajemo kao izuzetnog stvaraoca i pronalazimo na njegovom platnu i stare i nove plamičke svetlosti, toliko snažne da čim obasjaju naše horizonte – oni bivaju izmenjeni.

Slikarski kutak Milića od Mačve u Domu Jevrema Grujića // foto: Kulturni osvrt

Povod održavanja izložbe Milić od Mačve – Nebeski Milić jeste devedesetogodišnjica slikarevog rođenja. U okviru ove izložbene postavke predstavljeno je prvih trideset godina njegovog stvaralaštva, i tako je konačno ostvarena jedna od njegovih životnih želja.

 

Detinjstvo u mačvanskim krajolicima

Milić Stanković rođen je 30. oktobra 1934. godine u Belotiću. Mesto rođenja je zasigurno predodredilo njegov životni put – mačvanski krajolici postaće i ostaće prostori u koje je uselio svoje umetničke impresije. Možda je upravo to jedan od razloga zbog kojeg i njegove nadstvarne prizore doživljavamo kao poznate i bliske.

Moje detinstvo i moje igračke (1957) // foto: Kulturni osvrt

Sam slikar je u priču o svom rođenju utkao mistične elemente – kazao je da je od majke odvojen srpom, da se rađao u kukuruzištu četiri dana – od 26. do 30. oktobra – i da njegova prva sećanja počinju sa Vidovdanom, kada je majka prestala da ga doji.

Majka Desanka tkala je i ukrašavala ćilime. Otac Radovan ostao je zapamćen po junaštvu u balkanskim ratovima i kao solunac u Prvom svetskom ratu. Ratne godine ostavile su trag i na Milićevom platnu. To vidimo na slici Apoteoza pustog dvorišta, koja je nastala nakon što je čuo priču o stravičnom ratnom stradanju jedne srpske porodice.

Apoteoza pustog dvorišta (1958) // foto: Kulturni osvrt

Milić od Mačve je od najranijeg detinjstva pokazivao sklonost ka oneobičavanju stvarnosti. Ostalo je zabeleženo da je zubima pravio izreze u kukuruznom lišću i potom je, uperivši ih prema nebu, posmatrao kako praznine popunjavaju boje i teksture neba i sunca. Već tada je pravio igračke od drveta i bundeva. Zagledanost u svet koji ga je okruživao – u nebo, pre svega – ostaće do kraja života jedna od njegovih osobenosti.

Umetničko ime

Milan Stanković stekao je umetničko ime Milić od Mačve dok je boravio u Beogradu. Tih godina je išao na Kalenić pijacu. Kada bi ga radoznali prodavci pitali odakle je, on je uvek odgovorao isto: „od Mačve”.

Slikarski pribor Milića od Mačve // foto: Kulturni osvrt

Slikarstvo kao najsnažnija strast

Pohađanje gimnazije u Šapcu još jedan je od ključnih faktora u umetničkom sazrevanju Milića od Mačve. Zasluge za to pripadaju profesoru Đorđu Kostiću, koji je pokrenuo likovnu sekciju u gimnaziji. On je bio francuski đak, i nakon što je došao u Šabac iz razrušenog Beograda, potpuno se posvetio svojim učenicima – vodio ih je u prirodu da posmatraju krajolike i slikaju ih, prenosio im je svoja znanja, a najdarovitije je vodio na beogradske izložbe i u ateljee nekih od najznačajnijih slikara toga doba, pa tako i u atelje Vase Pomorišca.

Prilikom jedne od takvih poseta, Milić od Mačve upoznao je i Ljubomira Micića. Taj susret i njihovo poznanstvo ostavilo je neizbrisiv trag na slikara iz Mačve, te će pojam „barbarogenije”, čiji je tvorac Ljubomir Micić, zauzimati važno mesto u potonjim godinama njegovog života.

Slikarska zakletva Milića od Mačve (kao srednjoškolac ju je izgovorio samom sebi u ogledalu):

Ja moram biti slikar! Biću slikar i od slikarstva ću samo živeti!

 

Dva fakulteta i kros

Nakon što je završio srednju školu, roditelji su želeli da nastavi da se školuje uprkos nemaštini u kojoj su živeli. Milić je sebe video kao slikara i u sadašnjosti i u budućnosti, ali njegov otac je smatrao da je najvažnije da stekne obrazovanje koje će mu omogućiti da postane „pravi čovek”. Pod tim je podrazumevao posao koji će biti koristan i koji će mu omogućiti da bude gospodin – lekar ili inženjer. Zbog toga je Milić upisao Arhitektonski fakultet u Beogradu. Međutim, uporedo sa tim tajno je upisao Likovnu akademiju u Beogradu.

Studentske godine proveo je trčeći od jednog fakulteta do drugog. Tim povodom je sam kazao da je tri studijske godine proveo „trčeći kros”. Uspešno je polagao ispite i na jednom i na drugom fakultetu, ali kada su na Likovnoj akademiji saznali da on nije student samo tog fakulteta, morao je da se opredeli na kojem fakultetu će diplomirati. Odabrao je slikarstvo.

Čama Oblačar brani selo od tuča (1960) // foto: Kulturni osvrt

Njegovi roditelji nisu znali za studije slikarstva sve dok ga otac jednog dana sasvim slučajno nije sreo u društvu kolega u blizini Likovne akademije. Zbog svega toga otac je odlučio da ga se odrekne, i to je učinio oglasivši se u listu Glas Podrinja. Pored toga, zabranio mu je da dolazi u Mačvu naredne četiri godine.

Pitanje je šta je teže podneo – očevu ljutnju i nerazumevanje ili nemogućnost da se vrati velelepnim mačvanskim predelim. Očevo odricanje bilo je povod za nastanak prvih slika, pa i tako i za prizore rodnog mesta Belotića na njegovom platnu. Sam slikar je zabeležio da je zimi tajno odlazio u napuštene seoske kolibe, vraćajući se tako svom rodnom kraju koji je u njemu „pobudio esencijalni kreativni čin stvaranja”.

Kada je prvi put zaradio novac tako što je prodao nekoliko slika, od tog novca je kupio tri vola. Simbol iskupljenja i otelotvorenje njegove ideje da slikanjem može da zaradi novac bila su tri pečena vola – odnevši ih ispred kapije porodične kuće, želeo je da dobije očev oproštaj. I dobio ga je.

 

Milić od Mačve usred Pariza

Milić od Mačve je prvi put otišao u Pariz 1959. godine, posle završenih studija. S obzirom na to da je grad svetlosti tada bio i grad umetnosti u kojem su se susretali znameniti stvaraoci, prilika je bila jedinstvena i neponovljiva. Milić od Mačve je to znao, pa je godine u Parizu proveo vrlo aktivno, upoznajući se sa ljudima i istražujući grad.

foto: Kulturni osvrt

Neki od pariskih galerista bili su zainteresovani za njegova dela, ali je on ostao dosledan svojim najdubljim umetničkim principima, te je odbijao sve ponude koje bi na bilo koji način mogle da ugroze njegovu umetničku slobodu. Tako je odbio i ponudu čuvenog francuskog galeriste Aleksandra Jolasa, koji je hteo da ga zastupa. Tu odluku je doneo nakon što je sanjao balvane, i to upravo u noći koja je usledila posle celodnevnog dvoumljenja u Bolonjskoj šumi da li da prihvati ponudu pomenutog galeriste. San je bio presudan.

foto: Kulturni osvrt

Poznato je da je Milić od Mačve revnosno beležio svoje snove. U pomenutoj noći nastala je slika Leteći balvani. Otada će balvani postati jedan od čestih motiva na njegovim slikama.

Pariz će ostati grad kojem će se vraćati i u kojem je bio priznat kao slikar.

 

Sve kule Milića od Mačve

Milić od Mačve bio je opčinjen srpskim srednjovekovnim dvorovima i upravo ta fascinacija bila je izvorište ideja za građenje kula. Uz to, tri godine studiranja arhitekture bile su dragocene za usvajanje znanja i umenja iz te oblasti, što je umnogome doprinelo i neimarstvu i slikarstvu Milića od Mačve.

Prvu kulu je napravio u rodnom Belotiću. Nazvao ju je Radovan-kula, po očevom imenu, i sa idejom da ona bude prostor za radovanje, kao i utočiste za sve maštare, umetnike i njegove prijatelje. Poznato je da se u dvorištu te kule nalazi i lajaonica – u kojoj je svako mogao da glasno kaže sve što želi, jer su se te reči raspršavale ka Severu, Istoku, Zapadu i Jugu – lajaonica je imala otvore prema sva četiri kraja sveta. Na Zlatiboru je sagradio Čardak ni na nebi, ni na zemlji. Na Zvezdari u Beogradu sagradio je kuću, koju je nazvao Kula sa sedam vetrova. Jedan deo te kuće takođe ima strukturu kule.

Sva ta zdanja bila su mesto susreta i prijateljevanja sa njegovim savremenicima. Poznato je, između ostalog, da se družio sa pesnicima Miodragom Pavlovićem i Vaskom Popom. Na izložbi možete pročitati i pesmu koju mu je posvetio Vasko Popa, kao i pesmu Oj, Srbijo Oskara Daviča, koja je bila inspiracija za istoimenu Milićevu sliku.

Zajednički kolaž Milića od Mačve i Milana Popovića-Krompira „Dvojica ukletih” (1967) // foto: Kulturni osvrt

Simbolika kule je višestruko važna. Za njega, kula je bila pandan ljudskom telu, pa je unutrašnjost uređivao vodeći se sledećim principom: u prizemlju se nalazila trpezarija – koja je pandan čovekovom stomaku; na spratu iznad bilblioteka – koja je pandan čovekovoj glavi; na samom vrhu bio je zvezdarnik – pandan duši koja stremi ka nebu i Bogu.

Nebeski Milić

Izložba Milić od Mačve – Nebeski Milić koncipirana je tako da ćete prepoznati motive koji su obeležili njegovu slikarsku poetiku tokom prvih trideset godina stvaralaštva: od mačvanskih predela, rodne kuće i nacionalnih motiva do religijskih i mitskih prizora.

Čekajući Hrista (1970)

Važan je i motiv ženskog lica koje će pažljivi posetioci prepoznati na nekoliko slika – reč je o Danki Stanković, njegovoj poslednjoj supruzi i muzi. U intervjuu za Večernje novosti iz 2016. godine, ona je kazala da su njih dvoje često boravili u Zvezdarskoj šumi pre nego što je Milić izgradio Kulu sa sedam vetrova: „Milić je imao naviku da sedne na travu baš na mestu gde je sada kuća. Kasnije, kad je kuća već bila sazidana, često me je podsećao na to vreme”.

Karlovčanka iz minulih vremena (1976) // foto: Kulturni osvrt

Izložba Milić od Mačve – Nebeski Milić uvešće vas u umetnički i lični život ovog stvaraoca – pored više od šezdeset slika, izloženi su crteži, umetničke instalacije, fotografije, lični predmeti i fotografije. Prostor, ambijent i način na koji je izložba osmišljena i realizovana pobudiće u vama utisak da ste zaista u jednoj od Milićevih kula, i to u njenom najuzvišenijem delu – Zvezdarniku.

Svaki kutak Doma Jevrema Grujića dočarava po jednu priču, a ukoliko odlučite da odete na vođenu izložbu, kustoskinje će vam ispričati i dopričati mnoge od njih.

foto: Kulturni osvrt

Izložba Milić od Mačve – Nebeski Milić realizovana je uz pomoć članova porodice i privatnih kolekcionara. Autorke izložbe su: Branka Conić, direktorka Doma Jevrema Grujića i Andrea Milojević, istoričarka umetnosti.

O zainteresovanosti publike svedoči podatak da je izložba već dva puta produžena, pa su vrata Doma Jevrema Grujića bila otvorena i tokom aprila, i biće otvorena do 26. maja.

Ovo je zaista jedna od izložbi koja će se useliti u vaš svet i učiniće ga i lepšim i bogatijim. Istovremeno, ona je podsetnik na to koliko je važno da se staramo o našem kulturnom nasleđu i da učinimo sve što možemo kako bi naši najznačajniji umetnici dobili svoje legate – za dobrobit svih nas, ali i budućih generacija – bar toliko im dugujemo.

Milić od Mačve // foto: Kulturni osvrt

Milić od Mačve imao je više od sto samostalnih izložbi širom sveta. Danas, njegove slike se nalaze u Vatikanskom muzeju u Rimu, i  Istorijsko-umetničkom muzeju u Ženevi, u galeriji Ufici u Firenci, kao i u mnogim drugim galerijama i privatnim u kolekcijama. U Beogradu možete videti njegov živopis na unutrašnjosti voždovačke Crkve Svetog cara Konstantina i carice Jelene.

Naposletku, ova izložba uverila nas je u reči Milića od Mačve: „Tu sam na planeti, ali neuhvatljiv. Pojaviću se opet kroz dva veka”.