Tužna ljubavna pesma
Jedino će moj život doista umreti za mene,
jednom.
Jedino trava zna ukus zemlje.
Jedino krv moja čezne, doista,
za mojim srcem, dok ga napušta.
Vazduh je visok,
ti si visoka,
visoka je tuga moja.
Dolazi vreme da umiru konji
Dolazi vreme da ostare mašine
Dolazi vreme kad pada hladna kiša
i sve žene imaju tvoju glavu
i nose tvoje haljine.
Dolazi i neka velika, bela ptica
da snese mesec na nebo.
(Preveo Adam Puslojić)
Plavo od samoće
Stigoh kući, kuća beše pusta.
Ništa to nije, rekoh,
zaspaću i sanjaću.
(Gospode, kako sam samo mogao
biti takav podlac!)
Rekoh: ništa to nije,
neka u majčinu ide i ta kuća.
Zaspaću i sanjaću je.
Ali moje desno oko,
oko moje secesionističko,
otvorilo se samo,
plavo od samoće.
Da vidi, da uoči,
obazrivo da uoči,
sve, sve što je imalo da sanja.
Znate li čega se ja bojim?
I zbog čega bežim?
I zbog čega bežim?
Zbog čega se bojim?
Ma nek se goni!
Strah je samo neostvareni oblik
radoznalosti!
Klang!
(Jedino moj život, preveo: Adam Puslojić, Beograd: Književne novine, 1984)
Poezija
Mateju Kalineskuu
Poezija je oko koje plače
Ona je rame koje plače
oko ramena koje plače
Ona je ruka koja plače
oko ruke koja plače
Ona je stopalo koje plače
oko pete koja plače
O, prijatelji,
poezija nije suza
ona je plač sam
plač još neotkrivenog oka
suza oka
onog koji treba da bude lep
suza onog koji treba da bude srećan
(Preveo Adam Puslojić, Polja, 1970)
Ispovest
Još ne mogu iskazati himnu smirenju
koje želim i kojega sam žedan.
Nijedna me kuća u kojoj sam živeo
zadržala nije odviše u sebi.
Želeo bih da mogu nastaniti
sopstvene moje reči,
ali teško mogu prodenuti kroz vrata im
moje telo sklono životinjskom rodu.
Radosno dao psima što je pseće
i stablima klenova što im pripada,
ali pseći urlik zatvoren je za mene,
a miris klenova zaustavljen je.
Trebalo bi da se premestim mnogo više uvis,
trebalo bi da odbacim svoj balast –
jedino me misao da ono što je gore
jednako je onome što je dole
zbunjuje i čini da saznam
da svaki izbačaj nema svoj smer
da svaki je odlazak statičan.
***
Jedino će moj život doista umreti
za mene, jednom.
Jedino trava zna ukus zemlje.
Jedino krv moja čezne, doista,
za mojim srcem, dok ga napušta.
(Jedino moj život, preveo Adam Puslojić, Beograd: Književne novine, 1984)
Pesma
Kaži mi, kad bih te jednog dana zgrabio
i stopala ti poljubio,
ne bi li, posle toga, malo hramala
u strahu da mi poljubac ne zgnječiš.
Munja i hladnoća (preveo Petru Krdu, Vršac: KOV, 2007)
Preobraženje
Ne zaboravite: sad nisam gladan,
ni žedan.
Moje gledište je gledište kamena.
Nisam umoran, ne, nisam umoran
i nisam žedan
i ne mislim da sedim ispružen
na bubnoj opni nekog krokodila.
Hodam kao kad bih stajao,
i mada sam sit vazduha, dišem.
Ne, ne, ne zaboravite; nisam gladan
i nisam žedan,
kao što nisam više mlad,
ali ni star nisam.
Mekom dahu jutra
mogu da savijem meku šiju
bez većeg napora
i mogu da udarim
tanku i slabunjavu reku
bez riba u njoj.
Reku ne vredniju
od pasjeg repa.
Ako odlučim da nešto radim, radim.
Potrošio sam toliko dana
da me dan rasipanja više
ne čini siromašnijim.
Ni želja da preživim
ne nagoni me da češće dišem,
ni smrt mi se više ne čini
toliko oholom.
Dobar je ovaj planetarni sistem,
ali ništa više od toga.
Svetlo je ovo sunce,
svetlo. Ali ne zaslepljujuće, ne zaslepljujuće.
Ako ne bi jutro sutra izišlo,
bio bi to veliki gubitak.
Ali ništa više od velikog gubitka.
Mogao bih da šibam stvari, ali to ne činim.
Ne zbog toga što ne verujem da stvari
ne bi osetile bol,
već zbog toga što bih nekorisno iskoristio bič.
Neću da ti se isplazim
da ne bi pomislio da hoću da te okušam.
Samo ti govorim.
To je način kako se jezik plazi napola.
Ako me dobro razumeš,
biću danas za to vreme radostan.
Čak srećan.
Ali samo danas.
Ako ne razumeš ništa, biću tužan,
a na kraju večeri – melanholičan.
Ali nikako duže od ove večeri,
jer u ponoć
dolazi anđeo.
On će mi reći:
„Došao sam da te preobrazim!”
„Preobrazi me”, reći ću mu.
I on će me preobraziti.
Posle toga ja ću otići konju
i reći:
„Konju, došao sam da te preobrazim.”
„I-ha”, odgovoriće on,
a ja neću razumeti da li treba da ga preobrazim,
ili da li on hoće da ga preobrazim.
I neću razumeti da li sam ja za njega
ono što je anđeo za mene.
„Došao sam da te preobrazim, konju.”
„I-ha, i-ha”, odgovara mi konj.
// Stanje poezije (izbor, pogovor i prevod Petru Krdu, Beograd: Rad, 1980)
~
Biografija
Nikita Hristov Stanesku rođen je 31. marta 1933. godine u gradu Ploešti u Rumuniji. Godine 1957. završio je studije rumunskog jezika i književnosti na Filološkom fakultetu Univerziteta u Bukureštu.
Tri godine kasnije objavio je prvu knjigu pesama Smisao ljubavi (1960). To je bio prvi korak na njegovom pesničkom putu, dugom koliko i njegov život – Nikita Stanesku živeo je do 1983. godine i do tada je objavio tridesetak knjiga pesama. Mnoge njegove knjige prevedene su na različite jezike, te je i čitalačka publika širom sveta imala priliku da se upozna sa njegovim bogatim opusom. Njegove knjige ovenčane su značajnim književnim nagradama.
Nikita Stanesku pripada pesnicima koji su svojim stvaralaštvom prevazišli apsolutno sve, pa tako i statističke životne podatke koje nazivamo biografijom. Upravo zato smo ovoga puta napraviti izuzetak i umesto biografskih podataka, podelili smo sa vama pesničke činjenice – iz perspektive Adama Puslojića, čoveka koji je preveo mnoge stihove ovog rumunskog pesnika. Adam Puslojić je 1994, godine kazao da je Nikita Stanesku Hristos rumunske poezije.
U ovaj izbor poezije uvrstili smo i Tužnu ljubavnu pesmu, koju je Nikita Stanesku napisao godinu dana pre smrti – 28. decembra 1982. godine. Nesumnjivo, reč je o antologijskoj pesmi.
~
U svim kritikama koje su pisali o njemu, izdvojio se sledeći zapis Adama Puslojića, objavljen 1970. godine u časopisu Polja, koji predstavlja poetsko svedočanstvo o liku i delu jednog od najznačajnijih rumunskih pesnika:
~
