neka se mlada žena sinoć
uselila u moje pjesme
i rekao sam odmah, gospođice
to nisam pisao za vas
i vrtio sam glavom ovako…
ne, ovako kao limeni
horoz na krovu
kad mu vjetar zapuše
u hladan kljun
ali ona se samo okrenula i zažmurila
pokrijte me nečim, rekla
kao da oduvijek živi tu

i sve ću vam ispričati
kad se probudim
pokrio sam je tvojim kaputom, Marija
…

draga Marija

pišem ti možda samo
kako se u duboku šumu
ranjeno vraća odraslo lane
misleći da je smrt vučica mlada
koju je snilo poljubiti nekad..
pišem ti jer ne znam kad smo se sreli prvi put
i zato nikome nikada ne pričam o tebi
samo se sjećam
sjećam se da je nebo bilo tako plavo
prozirno i duboko
da sam golim okom vidio veneru
i bosim nogama krenuo plesati za njom
i onda smo se okretali i okretali
(znam da se sada smiješ)
u smjeru posve suprotnom od razuma
sve dok nisam ugledao tvoje oči
i shvatio da stojiš ispred mene
da si se vratila

pišem ti zato što je padala kiša
i miriše i sada ozon
kao da je nebo opralo zube

pišem ti jer sada slutim u isto vrijeme
i poljubac i smrt
…
pišem ti jer se sjećam vremena
kad nismo mogli spavati
koliko je gromoglasno noću beharala
naša trešnja u susjedstvu
a jučer su me jedva probudili na ulici
dok sam šetao, neki demonstranti

uzvikivali su: Sloboda, Mir, pjevali
i ja sam vikao iz sveg glasa
Marija, Marija…
…

Marija, pišem ti kao čovjek
koji je odlijepio
(i znam da se sada opet smiješ)
koji je odlijepio markicu
(sada se i ja smijem)
sa tvoga pisma
(i stavljam ga na grudi)

stavio je na jezik
i tako te prvi puta poljubio

pišem ti jer su tvoje usne
bile jedino mjesto
gdje je čovjek mogao poljubiti svemir

…
pišem ti jer sam jutros stao nogom na nebo
nakislo u lavor na sredini moje sobe
pišem ti za sve ono vrijeme
koje sam proveo u kraljevskom apartmanu tvojih očiju

gdje je nebo bilo kao hotel sa pet zvjezdica
i kad mjesec bješe plavi luster
u našoj sobi

…
i jutros mi je jedno dijete
smiješeći se kroz prozor
s tobom obećalo vječnost

…
pišem ti jer sam se jučer pokušao ubiti
i ne znam koliko sam uspio
ti ne znaš kakva je željeznička stanica u sarajevu
i da svakome ko čeka voz duže od pola sata
raznese dušu do sibira i svinojušća
čekao sam te tri sata

i onda svoje tijelo pustio kao papirni brodić
niz kranjčevićevu ulicu
a on je s jedne terase preko puta vojne bolnice
potpuno go vikao onu svoju pjesmu
o zadnjem čovjeku
i prstima mi pokazivao da sam lud

pišem ti da mi kažeš
ko ti sada ovo piše
i ne mogu ti puno pomoći
sudeći po tome kako je mirisao zrak
iz tvojih grudi kojeg sam krišom udisao
dok si spavala

ljubavi, došao sam iz neke libijske pustinje
gdje rastu bijele ruže
i često pada snijeg
…

pišem ti jer voda i vrijeme
ponekad isperu pijesak i mulj
s izgubljenoga grumenja sreće
i život se ukaže kao sjajna
zlatonosna rijeka
kao tvoja kosa
čak i tvoje nevjerstvo sada vihori
kao crvena zastava sa cijenom
koju smo morali platiti
da vidimo taj sjaj
i dodirnemo veličanstveno
kamenje i breze pod ovim nebom
pišem ti zato što sada znam
da tvoj osmijeh ne mora imati
nikakvog drugog smisla
osim topline i svjetla

pišem ti zato što mi je hladno
i ne mogu više ugrijati ruke

O Marija, ja bijah samo planinski vjetar
što stoljećima ne znade biti tužan
sluteći dušu ranjene žednu
i košute kao mirise planinskih trava
u njihovim časima umirućim
sjeti se: vjerujem u osunčani
krevet u beskrajnom polju sibirskog
nježnog cvijeća… i ti voliš oskoruše
nar, jagode, puding, ptice su plave

vjetar treperi u predvečerje
i od silne želje nam zastaje dah
sjeti se, Marija, u našoj ljubavi
ptice su se igrale sa delfinima iz pjesama
i bljesnuće taj ljepši, vječni svijet
ali ja ću i tada plakati znam
za tvojim prstima tankim
iskrivljenim od studeni

pišem ti jer me sada bole oči

pišem ti jer ne znam gdje si
i ne samo u proljeće, zbog sunca i neba
pišem ti zato što tek sada znam
da ženu sa tako lahkim kostima
treba uvijek držati za ruku
…
neće moći još dugo svici
gorjeti ovu noć
nit zvijezde
dan iz tvoga oka

i ne moraš ovo čitati do kraja
nađi neko lijepo mjesto
u ovome pismu
ili pored naše rijeke
u tvojoj ruci
od mene nebo
kad ostane prazno
i dugo očima raširenim ti
zamišljaj da sada sam ja

onaj što imasmo nekad sjajni
otkinuti vjetrom i plavi, plavi
što letješe zmaj od lahke trske
…
pišem ti jer vjerujem da opet možemo
naći neki jeftin polupansion
kakav je bila ova planeta

ali nemam više nikakvu jasnu ideju
ti odluči gdje ćemo dalje