1

Ni reč, ni stih, ni zvuk
tugu moju ne kaza;

a dúgē sveudilj neke
nebo i zemlju
spaja i spaja luk.

 

2

I krenem, i rodna kob
sve dublje me koreni.

I kriknem,
i u srce kao nož
rođeni zarije se krik.

 

3

I krvlju tu pa tu
materom u krug.

A svićem sa zorama,
a s večeri setno
nestaje me za gorama.

 

4

I nemo iz tvari tugom
objavi se drug.

I tugom zacvrkuće tica
i zazeleni lug.

 

5

I sekira kad ljuto
zaseče dub;

i jagnjetu vuk – kosti kad mlavi zub;
nemo sve svemu tugom
verni ostane drug.

 

6

Sloboda robu – odbegnem daleko,
a sve dublje tu.

I blagoslov što grobu
kolevci prokletstvo neko –
odužiti dug.

 

7

Sve zove –
ostajem.

Korenom u kamenu
tuzi zatvaram krug.

 

8

Patniku iz tiha srca
to čudno pukne zore cik.

I čudno,
na ramenu sebi,
svetli svoj sagleda lik.

 

9

Ni reč, ni stih, ni zvuk
tugu moju ne kaza.

A dúgē sveudilj neke
nebo i zemlju
spaja i spaja luk.

~

Tuga u kamenu objavljena je u knjizi Pesme (Srpska književan zagrada, 2007).