TAČKA
Pomereno iz tačke A u tačku B,
leto u šapatu kedrova
u mom dvorištu.
U poderanoj svili predvečerja.
U zapitanosti koja ne traže odgovore
već britku tišinu ćutanja.
Leto u ružama na suncu što
razređuje njihovu lepljivu krv u žilama.
U oživljenoj slici koja se
događa iza oka.
Leto u ubrzanju popodneva
i nemoći da se kažu toliko
očigledno istine.
Leto u senci ne dužoj
od ženskog stopala.
U trenutku kad snovi
od univerzalnog mraka otkidaju
samo moj mrak i bude me,
leto u tački između
mog srca i samoće.
U toj tački je ravnoteža.
TREBALO JE DA OSTANEM
Mace topola poleću s ciljem
da od svoje privremenosti
načine spektakl poput desanta
padobranskih jedinica.
Njihovo golicanje u nozdrvama
pomešano je sa oštrim mirisom
dima koji ostaje u ravnici
iza umornog teretnog voza.
Mora da je prošlo
nekoliko decenija od tog dana,
ležao sam pored reke,
mesumnjivo mlad,
s viškom ambicija
zagledan u daljinu.
Trebalo je da ostanem na tom mestu,
u ribarskoj kućici ispred koje
su se sušile mreže.
Od života sklonog preterivanju
da uzmem samo strpljivost
i pribor za pecanje.
Jer ako je svrha postojanja
učenje duše da ne bude ulovljena
kao kočoperna štuka ili mrena,
bio bih okružen primerima izbavljenja
tu gde topole prkose letnjim munjama,
neponižene pod bičevima vetra.
SVAKOG DANA
Svakog dana pomalo se umire.
Korak ka smrti je lak,
oblaci čisti nad
iluzijom življenja.
Pitanje smisla
ne rešava samo čovek,
već kobac u letu
iznad zasejanog polja,
pčela u košnici s medom,
patka što gnjura za ribom
kroz modrinu jezera,
a posle se puši
raskomadana u tanjiru.
ZAVRŠILO SE ILI POČELO
Goranu Petroviću
Da li se nešto tek
završilo, ili je počelo?
Pesnici i filozofi
dugo bi se prepirali
postoji li od toga veća tajna.
Ali razmena između januarskog dana
i božanske svetlosti je obavljena.
Život je u žurbi
presvukao kostim
i odjurio dalje.
Sada treba pronaći kutak
u prepunoj sali biblioteke,
pod svodovima od
izbrušenih oblaka,
i sve knjige napisati ispočetka.
Novim jezikom ispričati
šta je, zapravo, bio život.
Možda neodređenog
trajanja jedan dan.
Ili karta za putovanje
u sva vremena.
Ne mogu da sudim jer ne znam,
samo nagađam u rastrojstvu
zimske večeri.
Onaj ko je otputovao beskrajn daleko
sa sobom je poneo i to znanje.
DOBRI BOG PRAVI RASPORED
Dobri Bog pravi
za mene raspored
jutarnjih poslova.
Uočljivo je
pridavanje važnosti
spasavanju života.
Najpre odlazim
u radnju po namirnice
i hleb.
Potom sa ushićenjem
šijem odeću
za moje gole stihove.
NIKAD MANJE I NIKAD VIŠE
Proveo sam dane, godine
i čitav život između hirova
i raspoloženja sudbine.
Bio sam ribar koji
raspetljava mrežu priželjkujući
prstohvat božanske ljubavi,
ili bar tišinu od koje se
pravi reski stih.
Postojalo je i slepo kruženje
oko visoko ograđenih dvorišta
i zamračenih kuća,
kada sam izlazio usred
mrkle noći na ulicu,
zahvaćen iznutra
modrim plamenom nesanice.
Nikada manje nađene
i nikada više nenađene
svetlosti u tom času.
~
Tomislav Marinković je za knjiga Šta o nama misle anđeli (Arhipelag, 2024) dobio Zmajevu nagradu i Nagradu Stevan Raičković.
~
O PESNIKU
Tomislav Marinković je rođen 1949. godine u Lipolistu kod Šapca.
Objavio je knjige pesama: Dvojnik (1983), Izvesno vreme (1985), Stihovi (1991), Sumnja u ogledalo (1996), Škola trajanja (2003), Svet na koži (2007), Običan život (2011), Putovanja kroz blizine (izabrane pesme, 2013), Nevidljiva mesta (2015), Izdvojene tišine (izabrane pesme, 2016), Večito sada (2018), Izabrane pesme (u 111. Kolu Srpske književne zadruge, 2019), Duge senke iza trenutka (izabrane pesme, 2021), Šta o nama misle anđeli (2024).
Tomislav Marinković je objavio i knjigu priča Putovanje u orahovoj ljusci (2017). Priredio je knjigu Pisac u vrtu (2016), najlepše priče i pesme o biljkama i prijateljstvu.
Dobitnik je pesničkih nagrada Branko Miljković, Vasko Popa, Miroslav Antić, Zaplanjski Orfej, Zmajeva nagrada, Stevan Raičković, kao i Disove nagrade i Nagrade Desanka Maksimović – za ukupno pesničko delo.
Njegova poezija prevedena je na više stranih jezika.
Živi u Lipolistu.
