1.

Sad mu ne ostaje drugo nego da napiše pesmu
O dodirima, poljupcima, šaputanjima,
I rečima ih nekako sačuva da ne potonu u zjap zaborava.

Vara se. Reči ne čuvaju ništa, i odnose sve
Kao i vetar koji je ušao kroz prozor što je odneo sve
Kada se poslednji put zagrliše.

2.

Posle poljubaca, posle zagrljaja, posle ljubavi,
On pruža ruku ka knjigama na stolu kraj postelje.

Uzima prvu na koju nailazi, i počinje da čita.

Sada još jednom zajedno kreću ka nekim drugim obalama,
Nošeni zvukom stihova čije reči ne razaznaju sasvim.

3.

Kapi kiše na tek ozelenelom lišću,
Pena na talasima što dolaze sa pučine,
Koža suha od vetra u granama borova,
Dodir grudi na kamenu toplom od podnevnog sunca,
Usne slane od mora smirenog u predvečerje,
Reci, dušo moja, zar ti to nije dovoljno
Za čitav jedan život, za čitav jedan život?