Nagnuti nad kartu: kuda da krenemo.
Ljeto je bilo dugo, vrućine. Smisao
Toga puta morao bi biti, ljubavi,
Ova zelena boja što znači ravnicu,
Ako samo već nije kasno (ti pratiš
Moj prst koji se zaboravio i luta tamo-amo),
Ako bilo kakvo da ili ne ovog časa
Znači vjernost ičemu. Lovci su lovili,
Kapetan je vodio brodski dnevnik,
Bilo je to vrijeme anđela i djece, sjećaš se,
A večeras ove lampe iznad nas jedva
Uklanjaju mrak. Ali nije dobro to govoriti,
Ova karta je velika, ima mnogo putova,
Svakim se, kažu, može krenuti.
Razabireš li da nebo u našoj sobi nije otvoreno
I da te magla odnijela od mene.
Da krenemo? S dobrim vjetrom bilo bi dobro
Rano ustati i krenuti prije negoli je sve u pokretu:
Znam taj osećaj i tu želju koja dolazi
Od gledanja ovih mjesta pred nama
U koja nikada nećemo stići.
// Danijel Dragojević, Nevrijeme i drugo, Studentski centar sveučilišta u Zagrebu, 1968.
