*
šest krigli vode jedan crni čaj dva zelena čaja

kako da je nasamarim
povučem uzde
sporo izdahnem, šišteći
gurnem u bunar
tu lukavicu

kako da je zeznem
izmrcvarim
umjesto ona topove prema zimskom dvorcu
mojih krljušti
ja njoj grkljan
kako

izgleda da su bogovi i u ovom slučaju nešto
gadno zgriješili

neću više misliti o tome kako je ponoć blizu, a prevod nije
dovoljno odmakao, a možda neću stići do roka
napraviću kokice
pogledaću još jednog Kišlovskog

ne volim artističke filmove
ali ako treba birati između panike
i bilo kojeg filma
onda film
posle ću opet prevoditi
slušaću mrmljanje ljeta
zaboraviti koliko te košmarno želim

u stvari sam pojela kokice da ne bih zapalila

bogovi crknu od smijeha i uvuku dim do
debelog crijeva

postiđena panika
uzme oblik čučnja
da bi drugačije započela komunikaciju sa mnom
dok glumim staloženost

na ptičjem dijalektu to bi bilo kao izmaglica
na jeziku lampe to bi bilo švercovanje svjetlosti ispod stola
na ljubavničkom narečju to je momenat kada tvoje jarko crne oči
gledaju u mene tako da se onesvijestim
a usne ti se jedva primjetno skupe u algu
pa opet rašire u mornarsko popodne

onda sam naravno smotala duhan

 

Kada ne možeš da zaspiš, sjeti se najgorih rezanja sna. Prisilnih buđenja koje nisi htela. Onih strašno hladnih jutara, kada je hodanje kroz mrak bilo gore od svih spavalačkih neugodnosti. Zamišljaj drugačiji scenario. Ako si bila nasilno probuđena, a buđenje je uvijek nasilje, ti zamišljaj kako bi izgledalo da si tada mogla da se vratiš u krevet. U toplo. Sjeti se koliko bolno si žudela da se vratiš u topli krevet, da sanjaš mekotu platna, blizinu radijatora, šuštanja vode u cijevima, sve samo ne prokleti vjetar usred zime. Pa toga ni na planinama nema. Ma ni na Sjevernom polu. Košava je da izludiš. Bomba koja pulsira u potiljku. Reže uši. Reže čelo. Veliki vjetar réži na malecno koračanje. Mraz boli. Hodanje kroz mračno jutro. Boli. Smrzotina koju ispod čarape utiskuje školski dan gori.

I gle sad, čuješ, svaki put kada ne uspiješ zaspati ili se probudiš u ranojutarnje sate, ti se toga sjeti, svakog detalja se sjeti, svakog santimetrića bola se sjeti. Vonjavog autobusa u kojem su nabačeni ljudi-inćuni. Valunga hladnoće na svakoj stanici kada se otvore vrata, a ti si baš pored. I osjećaja dužnosti koji su ti ušrafili tako čvrsto da ustaješ čim čuješ nježni tatin glas, bez da ima potrebe da te neko raskriva, da se dere, da ti donosi alarm pod uho.

Pripitomljena si za nespavanje: pa kako se onda osloboditi nečeg tako tvrdog.

Sjeti se i srednjoškolskih izlazaka u grad. Onoga kada se svi klubovi zatvore, a ti i sestre imate još nekoliko sati do prvog jutarnjeg autobusa. U čekaonici je zimogrozno, zadimljeno, zračno-alkoholno. Hulahopke su bile za kafanu, ne za zubato svitanje. Ruše vam se glave, tresu se prozirne butine. Samo još četrdeset minuta. Dvadeset dva. Sedamnaest. Reže se san. Samo još malo do toplog kreveta i sva težina će se poravnati. Sjeti se. Vrati se. U sva obamrla jutrišta. Zgarišta za snovomučenja. Sjeti se da si sada privilegirana, sada kada sate za spavanje imaš, kada spavati zapravo možeš. A ti ne možeš, budalo. Panika okupirala nosne duplje. Pa ni sâm gerilski rat ne pomaže. Sjeti se: spavanje valja dobro uglancati. Sjeti se da sutra kod pijace kupiš oranž-crveni gerber. Doneseš mu cvijet u zubima. Iznenadiš ga.

 

ulazi u haustor. zgrada je mračna. hodnici su uski. ima lift. nju sablažnjava mogućnost da ostane bez zraka. iako ne može da dočeka da se popne na sedmi sprat. iako više ostaje bez daha, dok trči stepenicama. ka njemu. u cipelama je sa potpeticom. u nekoj drugoj melodrami, potpetice bi baš bile sredstvo uspavljivanja. lup lup lup lup lup lup. uljuljkujući takt pete u čičku haustorskog mraka. drhti satima, ali sada kada mu se približava počinje da oseća da joj noge sasvim otkazuju. da neće moći da se popne. ne zbog kondicije. zbog treme. svjetlo se ugasilo još na prvom spratu. ne traži prekidač. osvetljava stepenice telefonskim ekranom. tako joj je lakše. manje svjetla. manje treme. čini joj se. penje se. u beskonačni mrak. ove stepenice nemaju konca. moguće da joj se i to čini. noge klecaju. prelome se. ne može dalje. ne može da izdrži. sjedne na stepenik. na nekom spratu. čeka da se svjetlost ekrana ugasi. zavlači ruke ispod suknje. zamišlja njegov ud, krut, najkrući, da baš njegov ud zamišlja. nekoliko tona paukova uđe kroz široku suknju. histerično se uspužu prema trbuhu. paukolike nožice češljaju vulvu. meso se grči. zamišlja posebnu krivinu njegovog penisa. blagi nagib u blizini glavića, na dole. pritiska prepone preko najlon čarapa. okreće lice ka zidu. prigušuje krik. zariva jagodice pa nokte. mahnito brzo pokreće šaku. osjenči je vrelina svemira. veoma brzo svršava. zapjenuša neka potiljčna bomba. neka košava se raspukne kroz glavu. vidi svjetleće titrave jazavce u tami zgrade, možda ipak nisu paukovi. i dalje čvrsto drži zdjelično dno. u proždrljivom strujnom kolu. hoće još. hoće njega. ustaje. trči. sa sve težim nogama. sa još većim zavežljajem požude.

 

Biografija

Maja Solar (1980, Zagreb) doktorirala je filozofiju. Piše poeziju i prozu, a bavi se i društvenom teorijom. Članica je kolektiva Gerusija i deo je uredništva medijskog portala Slobodni Filozofski. Objavila je tri zbirke poezije: Makulalalalatura (SKC Kragujevac, 2008), za koju je dobila Brankovu nagradu; Jellemzõ, hogy nem természetes / Naravno da nije prirodno (Forum, 2015); Bez začina (Kulturni centar Novog Sada, 2017), kao i poetsko-prozni eksperiment A htela sam (Enklava, 2022). U prvoj deceniji dvehiljaditih godina delovala je kao članica Centra za novu književnost Neolit, poetsko-političkog teatra Poetske rupe, te kao autorka i učesnica performersko-poetskog programa LILITiranje (izvođenje poezije pesnikinja). Od 2007. do 2014. godine bila je deo redakcije časopisa za književnost i teoriju Polja. Od 2019. godine, zajedno sa Žakom Lučićem, uređuje i vodi poetski podkast Puna usta poezije.

Maja Solar – izbor iz knjige „A htela sam”
Maja Solar // foto: privatna arhiva