SIVI VIKEND
Ljubičice su bile kao zaljubljene gimnazistkinje
i u njihovom „dobardan” bilo je zaista želje da nam bude lepo.
Trave su podsećale na detinjstva,
na detinjstva bez umorstva očiju, bez sprovoda ruža.
Sve je bilo sveže, sveže kao sećanje na prvu ljubav,
kao sećanje na prva kolena koja su nas volela,
samo što su negde u nama, nesaslušani, nedorečeni,
nesaslušani, nedorečeni, ginuli pesnici-vojnici.
A seli smo u voz s najlepšim namerama na smeh,
seli smo u voz da nas odnese u zeleno,
da na nekom romantičnom ostrvu Zelenog i Tihog
zaboravimo poreklo našeg umiranja.
Vikend je vikend kad ne nosiš ništa sem želja na smeh,
vikend je vikend kad trave podsećaju samo na trave,
vikend je vikend kad nema izrešetanih očiju
… i možda zato ovaj vek i ne zna da vikenduje!
Ljubičice su bile kao zaljubljene gimnazistkinje
i u njihovom „dobardan” bilo je zaista želje da nam bude lepo.
Trave su podsećale na detinjstva,
na detinjstva bez umorstva, bez sprovoda ruža,
sve je bilo sveže, sveže kao sećanje na prvu ljubav,
kao sećanje na prva kolena koja su nas volela,
samo što su negde u nama, nesaslušani, nedorečeni,
nesaslušani, nedorečeni ginuli pesnici-vojnici.
… Devojke dobre, volite pesnike ovog veka
s njihovom željom da svako nađe traženu obalu,
a volećete ih tako ako im ne zamerite,
ne zamerite odveć na njihovim velikim očima u koje se uselio strah,
strah da nisu kazane najlepše reči
i da neće biti ni poverene,
strah da će se uzalud napisati čežnjive elegije
kad od svih pesama jedino smisla još imaju atomske sarabande!
(1953)
NOĆ SAMO VAS
Slobodanu Radonjiću
Noć samo vas nadnesenih nad najdraže usne.
Noć samo vas, o Nežni, o Tihi, o Plavi.
Izbacite iz svog carstva sve gnusne i robusne.
I proglasite Stoleće ljubavi…
Noć samo vas zbog kojih mitingujem dok pevam,
noć samo vas nastanjenih u hiljadugodišnjem meni.
Uzmite ovu noć, ne dajte nikom ovu noć bez noževa i marševa
o, Zaljubljeni!
Pod nebom zajedničkim i za ubice i za anđele
branite ovu noć s prolećem u vama, nad vama.
Noć samo vas zbog kojih čežnjive i vrele
buncamo ove pesme nad pesmama.
Noć samo vas nastanjenih u mojim stihovima.
Vas koji goreći i voleći umarširaste u moje poeme.
Izbacite iz svog carstva sve koji pevaju o odlascima.
Pa ako treba i mene. I mene…
Noć samo vas zbog kojih mitingujem dok pevam.
Noć samo vas nastanjenih u hiljadugodišnjem meni.
Uzmite ovu noć, ne dajte nikom ovu noć bez rovova i marševa
o, Zaljubljeni!
(1958)
* Stihovi ove pesme našli su se 1981. godine na muzičkom albumu Seida Memića, poznateijeg kao Vajta. Pesmu možete čuti OVDE.
LAGANO S TUGOM
U prozorima kiša kao neki zaboravljeni marš.
Ponovo jesen, opšta jesen, klasično doba elegija.
Otići ću malo na stanicu da se priviknem na
rastajanje.
Ako se ne vratim, ostaće moje pesme da lutaju ovim
gradom.
Bila je nekad ta mladost. U nekom prastarom juče.
U srcu vašem i mom. Bila je. Ostala. I biće.
Ja odlazim, ali neki isti ovakvi kao i ja ići će
možda umesto mene na groblja pogubljenih da uče
sintaksu odanosti.
Moje pesme stajaće im uvek na raspolaganju.
Ja idem, vreme je. Ja već sam, rekoste, prošlost.
Pozdrav svemu novom što je došlo da nežnuje
i voli!
Mene nikad više niko ne može nazvati počasnim
imenom: balavac!
Privilegisanim. Kao kad kažeš: proleće!
Kako sad zavidim tom balavcu Izetu Sarajliću iz
VIIa koji u nasleđenom vojničkom šinjelu
i nesvestan pogrešne upotrebe najdražeg glagola
voleti polazi u osvajanje sveta.
Ja nikad više ne mogu da napišem svoju prvu elegiju.
Ja nikad više ne mogu da imam sedamnaest.
Ni dvadeset pet.
Ja idem. Zar već? Zar sav da pređem u sećanja?
A toliko toga je ostalo što još sam želeo da kažem.
Ja idem. Ja sam još tu. Ako dođete u Tvrtkovu 9/3
častiću vas čajem i uspomenama.
Ja sam još tu. Minutu ćutanja za mene!
(1959)
NAŠA PRVA LJUBAV
Još sav život bio je na bonove, na tačkice.
Još ženama se nije tepalo: moj mišu, moja mačkice!
Još u nama se nije prodavao ni kamgarn ni velur.
Još svi pesnici ove zemlje išli su u šinjelu.
S njima, nasmešena, bez fanfara i truba,
išla je sloboda, naša prva ljubav.
Avgust 1960.
NA SVE SPREMNA BUDI
Na sve spremna budi. U noći nekoj
kao devojčici pričaću ti bajke i skaske.
Drugi put ću zaželeti da odem daleko, daleko.
Do Aljaske.
Nekad jednostavno neću ti doći
i na stolu uzalud čekaće me tvoje ruke i čaj.
U društvu s brezama šetaću u noći
a ti ćeš misliti da je zauvek prošao naš maj.
Na sve spremna budi, na smeh i na suze.
U životima našim možda tek prvi čin je gotov.
Da bih bio muzej, ako želiš da budem taj muzej,
prethodno moram da budem Ljermontov.
Prethodno moram da ti napišem stotine ovakvih redaka.
Jer u stihu ništa se drugo i ne dešava sem ljubavi i vere.
Tako je bilo u doba predaka.
Tako će biti i hiljadu godina posle naše, posle tvoje i moje ere.
Pa ipak, na sve spremna budi, jer zajedno nam je i da čekamo i da spavamo.
Da strahujemo za sunca, za srne, za snove.
Preostaje nam još toliko toga a u našim glavama,
na žalost, mesta nije samo za stihove.
Nekad možda neću ni primetiti bore na tvom licu,
ni bele epolete snega na tvojim ramenima kad uđeš s ulice.
Nekad tvojim kćerkama zaboraviću da ispričam Snežanu i Crvenkapicu.
I četiri zida naše sobe učiniće ti se kao četiri beznadežna zida tamnice.
Ponekad pomislićeš da odumirem, kao država,
Ni Danton, ni Goran, ni Koševoj Oljeg.
I to ja, koga si za besmrtnog držala,
za najboljeg.
Na sve spremna budi, na psovke i na madrigale,
na suze i na pisma što preklinju i prete,
ali ruke koje su mi se jednom predale,
te ruke su svete!
(1960)
ALEKSANDROVSKI PARK
Žena je sedela na klupi, sama.
Tako sama možda dvadeset godina.
Od svoje dvadesete možda tako sama.
Ta što je sedela na klupi.
Sedela i smešila se zlatnom čudu maja.
Dozivala vrapce u deminutivima.
Delila s njima piroške i svoju samoću.
Onda uzela knjigu ne znam koju knjigu.
Nadam se da je to bila neka svetla knjiga
koja je i suncu mogla da posudi malo sunca.
O srećna knjiga koju je čitala ta žena!
Ja sam tako zaželeo da budem njen autor.
Valjda znam i ja za tugu ovog maja.
Ipak, da sam je ja napisao
to bi mogla da bude samo knjiga o nadi.
Moskva, 30. maja 1963.
~
Sve pesme preuzete su iz knjige Godine, godine, koju je 1965. godine objavio Nolit u Beogradu.
~
BIOGRAFIJA:
Izet Sarajlić je rođen 1930. godine u Doboju. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gde je i doktorirao, a potom i radio na mestu redovnog profesora. Prve stihove objavio je 1949. godine u beogradskoj Mladosti. Već tada je bio zapažen i kao prevodilac poezije. Dok je bio na studijama, radio je kao novinar. Najveći deo radnog veka bio je zaposlen na mestu urednika u izdavačkoj kući Veselin Masleša.
Izet Sarajlić je objavio više od trideset knjiga pesama. Bio je član Akademije nauka i umetnosti Bosne i Hercegovine. Preminuo je 2002. godine u Sarajevu.
