MLJET
Tako je tiho. Ne znamo
Je li vrijeme svoje otkucalo
I vratilo se na početke
Ili samo se skrilo, povrijeđeno.
Ali našli smo se ovdje.
Ovo čisto nebo plavodomno
Milostivo je. Našim
Greškama more daje
Blagost. Mreška se
Ulovljena svjetlost u vodi.
Zidine ipak smo digli
Iz stare ljudske navike.
Dalekost nudi sviklu sigurnost,
Mada i Odisej slučajno je svratio.
(šta li je mislio dok je s noktiju
prao crnilo iz rata).
Pa nikad ne znaš
U tiha uljuljkana jutra
Kad život je nužnost, svrha
Dok zagledani smo
Posjedali –
O, kakav to dopire glas
Zaboravljenog iskustva
Oslobođen poznatih nam razloga,
Kakav je to glas što vreba?
Množen nožem donese
Suze na obraze, krikove šećerene
Sa tako treba.
„STILIT“
Ivanu V. Laliću
Nekoliko jutara čitam
Samo tu pjesmu.
Ne držim do vatri
Rasutih u danu.
Ako bih na kraj života
Birao riječi za ponijeti,
O životu – o pjesniku,
Pronijeti je negdje iza ruba
Na ivice novog početka
Kao usud
Kao opomenu,
Bila bi to ona.
DAN MRTVIH 2
Sunčani je dan mrtvih
na groblju u primorju.
Sve je izoštreno;
ivice ploča, staze, slova,
borovi, plavet neba
i mora –
naglašeni odmak od nas
dostojanstva mrtvih,
tačno znaš ko ovdje počiva
a ko živi.
BALADA O HALIDU EDUARDU ČOLIĆU*
Bosansko momče
– oteto agraru –
šija za žandarske omče
– dva metra, dvadeset dva ljeta –
i čelična radnička oka.
Zorom zvoni kome zvono zvoni,
zaždio u dva skoka
kroz leden i tminu Pirineja,
narančama dočekan,
Kataloniji na čast!
Pak je dojašio
Nebeskim stazama Kominterne
Staljin-velmože? Taj pratilac
Andre Martija,
metal utoke u džepu
mantil-kože.
Gdje se dade traga nema
– nagađanja o Ebru, Harami, crvenom nebu –
sem vječnog no pasarana,
nijedan zapis ni spomen-kamen.
Da li je krotio bičem
svoje živce i anarhiste iz Vels Farga?
svakako ponosnu Karmen
iz roda Hidalga.
*Halid Eduard Čolić bio je jugoslovenski dobrovoljac u Španskom građanskom ratu, pratilac Andre Martija, funkcionera Kominterne koji je organizovao Internacionalne brigade. Nema drugih dostupnih podataka o Halidu.
„SJETITE ME SE 2022.“
Sjetio sam se dragi Krleža
ove kišne večeri petka početka vikenda slobode
sreli se u monologu glumca kakvog je
malo na filmu
sve mu tako dobro stoji svako vino
žene sjedokose godine šešir akcenti
i šerbedžijski samozadovoljni glas
kao da je upravo izašao iz neke bečke gradske
kavane naspram naše mehane.
Istovremeno
iznad nas u velikoj dvorani za velike rijeke ljudi
crvenim tepihom lijepih namjera grmi
danijela martinović
o tome kako se osjeća u svim tim širokim
mogućstvima svog izgleda
jer izgledati nije što i biti.
Ništa se vani uglavnom promijenilo nije
i dalje bijesno laju provincijalni psi
iz straha i mržnje iz mržnje i straha
prvo jedni na druge pa skupa
na sve živo što je krivo.
Vrijeme se računa neprecizno isto
na prije i poslije katastrofa
roleksi menadžera uredno redaju ljude
prije i poslije uzimanja duša
jer rad oslobađa beznađa.
Ništa se vani uglavnom promijenilo nije
u novom gradu samo neka nova
čeljad napuštena svjetlucavi romobili
za iznajmljivanje namamljivanje.
U starom gradu sve starijem svetijem
vuku za ruke turiste sve grabnije
i psuju im na sočnom
našem
ako ne može do gole kože.
Ništa se vani uglavnom promijenilo nije
i dalje se pamte samo velike naopake stvari
s razbijena koljena na razbijeno koljeno
za sve manje brinu aplikacije
broje korake kazuju lijeva i desna skretanja
sto metara dvjesto.
Nostalgija je malo jača pogotovo
na ekranima iz kojih žive
da sve je bilo bolje a samo su bili
mlađi slađi.
Ništa se uglavnom promijenilo nije
osim mene sama
mirniji junačniji skromnost mi nije vrlina
prihvatam
nemoći krajeva odsustva rajeva.
PISMO KUSTURICE
Ja sam mio narodski čovjek
s neba vam se snio
u svijetu: maradonista antiglobalista
čegevarista,
jednom sam mahao titu dvaput putinu,
u naše bratije: rodoljub i trgovac na malo
srećković poslije b(r)ećković matije
imam svoj trag i rendžere
iluziju
grad u snijegu –
šarenilo egzotičnih zastava
svih siromašnih proleterskih zemalja
starih američkih kadilaka
na ulicama s imenima
pop-ikona
(jel to amerika nekad bolja bila?)
i jeftine welcome podmetačine
poruka na sto jezika
dovučem tako počasne goste
iz dječjih snova
skromne proste
filmske zvijezde
poneki rocky balboa johnny deep džepova
(s malim izuzetkom da ovaj možda bije žene)
ili kakve naivčine
otud
iz scandivie
kao ruben ostlund
i tako sve te koji imadu
anti-ovu anti-onu
besedu o obešenu zapadu
izvučem te nonkonformiste
nakratko
iz svih konvencija
i zbijenosti svijeta
i to hitrim konformističkim
preletom helikoptera
slete na ovo parče cvijeta
posadim ih za stol pun đakonija
pa malo pred ekran
(odcvrkuću ovo moje)
da kucnemo zdravicu
čašicom ljute
pokraj pucketave vatre
dopire miris borovine
pa kažite molim vas
ko ne bi odolio bar jedan dan?
JA, PJESNIK
Augustu Roi Bastosu
Nastanilo se srce tame.
Pjesmo, dražiš,
išteš negodu – nagradu
za tegobu, tržiš njom
s očima što je razniju
dok „sahranjujem ti u slovu”
sebe „u najpotpunijem umiranju”.
NOVICI TADIĆU
Mišljah
da sanjah
iskezila
se kezila
jeziva
u odrazu sjenila
dana
No zaštipa me prvo
krezava jejina
za grlo
srama
i sletiše jata
kezilića-skakutala
na rane
– odvagane –
čina-nečina
Oće zloće
da otpeče
kosti od mesa
dušu od tjelesa.
TVRĐAVA II
Otišao sam da vidim šta gori iznad grada
i sreo Bećira Tosku visoko
gore u planini, s kuburom
na lijepom konju.
Naložio mi strogo da pišem njegov monolog
i predam ga serdar-Avdagi:
A vi, vi biste opet ratovali,
djeci svojoj u jaslicama stavljate
ruke na srce u čast domovini.
JESEN
A ovo žuto lišće
Leprša u zraku
Na pločniku utišava
Korake
Upišite ga u proglase –
Najljepše pjeva
O umiranju.
23. 11. 2025.
~
BELEŠKA O PESNIKU
Azer Tipura rođen u Rijeci, živi u Mostaru. Poeziju piše od doba korone, objavljuje pesme u časopisima na prostoru bivše zajedničke države i na portalima.
