Umbra krameri
Ne uzimaj uzalud srca mojega.
Kad duša je lakmus, nad gorjem orlušina,
zvijer što goni i biva progonjena.
Ihtis, libris, crna iz žuči na suncu krv zgrusla.
Ko te je volio juče – voljeće te uvijek.
Damari se nabiru kao povesma od nesna,
tkanje je žurno, u žilama plavet neba,
indigo ispisan iz preobilja u ništ.
Ljubav je disanje drugom.
Sjakti se zraka nebesna u ribljem oku
vilin-konjica slika, u zlataru podneva,
u jantaru pčela, dan predvojen
kao lice Janusa. Voda živa, a močvara
biva prelja odsudnom čekanju da siđeš
dovde. Glas da ispuni se sušt na obali,
gdje pijesak vije vjekovne nesanice.
U trudnoj vodi gdje mrgodna Umbra krameri
tuži u osamljenju. U udivljenju prolazi
vijek pod krošnjama gdje mlačno je
i turobno. Za prelest uspinjanja kazna
pad je. U sandalama koje gore od zenita
sjenka se nadvija nad površjem vode.
Tu sam još uvijek. Čuješ li bućkanje talasa.
Kafkin Bestijarijum
Beskrupulozno se samo voli, do potpunog
potiranja, sebeništenja u drugom. Jutarnji tragovi
u snijegu dovode do leša ili živuljke koja drhturi
na metokletu. Talanti u zemlji vrijedniji su nego
oni u lihvarskoj ruci. Taština dakako sve je.
Sem tvoga lica kojeg nosim u smrt. Ništ li sam,
fantazma što će ti se ukazati dok se budeš uspinjala
uz krovove grada, na Žižkov, u magnovenju magle.
Kao gladni kobac prodorna oka neka ostanem
u riječima samo što ih tebi odaslah, sve ostalo
vatra je i prah. Sva sagriješenja što ih utopih za života,
sve ostalo kâm je o koji udaram tjeme u zidu
slijepoulice. Sjenke nad odrom iste one su,
koje vidjeh u djetinjoj sobi u starom gradu,
davne li 1890, nad svijećom pod kojom je majka
čitala, jastreb, kukac, stonoga, crv birokratije…
I sva tuga koju je u mene Jozef uziđivao strpljivo.
Sa godinama od skakavaca. Čiji mi se obrisi i sada
smiju sa mlačnih stropova, ovdje u Kirlingu dok mi
se u grudima rascvjetava cvijet smrti, moja brana
disanju u ovom svijetu. Praštaj sve što sprži plam
a rukom mojom zapisano bi, sada me vjetar odnosi
pustopolju kome odlutaću zauvijek, iako znam
da lutnja moja nema kraja, samo me svršetak
ispunjava i sveta agrafija. Za sve ostalo – Šalom!
Sondermajerova, za dvoboj
U jutro to uđosmo časno, poput drevni
bogatira, i evo nas – Ahilej i Hektor hrabri,
jedan naspram drugog, promrzlih vjeđa,
sa ćukovima nad glavama, ljiljcima noćnim;
treba sad biti prorok a ne pjesnik samo, ali kako
kad su pucnji pred nama, ledeno olovo za naša
goruća čela. Besmislena raspro rukavica bijelih,
proklinjem te jutros, jer naspram mi nije tek čovje
običan, no i sve naše Sumatre, lamenti, seobe
i Hiperboreje, sve Toskane i sve Španije i Vida
što me iz neke bliske tame prekorijeva, ćudoredna.
Beskrajni plavi krug i u njemu zvezda,
umjesto metka što me promašuje.
Slava besmrtnom bogu! Je renonce!
Zaslijepi li te zračak sunca, nad Bombajem
koji je na mê čekao, ili lepet rodinog krila,
u čijoj ću se sjenci strelovito obrušiti na fokere
Crvenog Barona, to ne saznah nikad. Slavno bješe,
moje odustajanje i tvoj, namjerni li, promašaj,
a ne tek nevičnost vijeku pištolja Dunđerskih,
čiji kremen oroza na ljubavnu pjesmu nagn
toga jutra, mjesto samrtnog hropca, kopca
zagrobnog koji uzleti u nevid vršačke kule.
Tvojim sam očima gledao, docnije, Mediteran,
pod krilima jednomotorca, a ti si me nosio,
bratski, sve do sjevernih lednika. Jer samo se
rastaju tako oni koji i megdan dijele kao naforu.
Famagusta
Neće to više biti grad kome ćemo se vratiti.
Stijena na moru, nadnijeta nad naše male
radosti i velike tuge. Tijela smo koja hladne,
nad kojima gavran bdi, iako uljanica kiparskog
sunca prži nam čela još dugo u tami.
Od svijega je ostalo samo sećanje.
Na zatrte vrtove, na zatravljene bivše živote,
pod skeletima kranova nad kojima divlja
ćudljivi vjetar. Niska na vratu grada je pukla,
otkotrljani smo mjestima koja nas nikada
neće prihvatiti, razdružene i daleke.
A bješe tvoja ruka u mojoj, pod zidom maslina,
crvenih noseva kao u klovnova ležali smo,
a nebom si me vodila poput Šagalove nevjeste.
Ti bila si moj gral, a ja tvoj ženik.
Pod pijeskom mesaorskim sada počiva sve.
Prekinuto kuršumima, bombama, prekinuto
tišinom koja razara, što ostane poslije svega.
Koliko te ima u bezmenici, malo srce,
što si mi kucalo u dlanovima, plaho, kao u grlice,
što sam ti je onomad stavio pod bluzu,
nad malinjakom, tamo gdje stražari mladež.
Trgla si se, a oči ti noževi, što me sijeku još
i danas nakon četrdeset godina koje su te
od mene skrile. Najviše boli ono što se sluti,
kad duše srastu, a tijela se nikad u jedno ne združe.
Krtog
Poezija je kopulativ. Iblis. Padež
onima što u strast su pali kao u krtog.
Vrtlog voljenja iz doba kad životinje su
s nama tvorile ognjištu krug. Judopoljub
nad fibrisom potrganim nakon dugog puta.
Pastrmka što halapljivo guta krupnu mušicu.
Topla fritula u dlanu sirotice. Žar u pešteri
koji nikad ne gasne. Ranohrišćana krin.
Palamida u grlu mlade ribarice. Jagnje što
dvije majke bi da sasne. Dodiri koji uvijek
kasne u omaji. U mrčavi znojav pastir.
Parip što surovo gumno gazi do ponoći.
Kosir i hibris. Pupak raspupčen. Plamen
sa mangala. Ozimica satjerana u kut.
Kolumbarij sa još uvijek toplim urnama.
Urma što topi se pod vrelim jezikom.
Jatagan što siječe poput urokljiva oka.
Ili bardak kojeg dube vješti prsti meštrovi.
A sve se to zapravo događa, kako i Borhes
kaže, jer te je jedna žena upravo poljubila.
Biografija
Radomir D. Mitrić, pesnik, prozni pisac, esejista, prevodilac, bibliotekar, filolog i veb-dizajner, rođen je 29. 4. 1981. godine u Jajcu, u Bosni i Hercegovini.
Radomir D. Mitrić je najnagrađivaniji pisac generacije kojoj pripada. Dobitnik nekoliko vrednih regionalnih i međunarodnih književnih nagrada. Njegovi tekstovi prevedeni su na engleski, nemački, francuski, italijanski, španski, ruski, bugarski, mađarski i beloruski jezik. Objavio je pet knjiga poezije, jedan roman, plaketu i dramolet.
Radomir D. Mitrić je za knjigu pesama Kino Mediteran (Sumatra, 2023) dobio nagradu Đura Jakšić.
