Danijel Dragojević rođen je 28. januara 1934. godine u Veloj Luci na Korčuli. Prve pesme objavio je kao dvadesetdvogodišnjak, dok je prvu zbirku Kornjača i drugi predjeli objavio kao dvadesetsedmogodišnjak. Te 1961. godine Danijel Dragojević započeo je književni život, u koji smo zagledani i posle više od pola veka. U njemu pronalazimo i lepotu, i istinu.
Autentičan pesnički izraz predstavlja jednu od najznačajnijih osobina njegovog stvaralaštva i upućuje na poetičku doslednost. Pored poezije, pisao je i prozu, eseje, likovne prikaze, studije i monografije. Posebno mesto u njegovom stvaralaštvu zauzimaju crtice.
Dobitnik je brojnih domaćih i međunarodnih književnih nagrada, među kojima su: Vladimir Nazor (1981) – hrvatska godišnja nagrada koja se jednom godišnje dodeljuje umetnicima za najbolja umetnička ostvarenja, Goranova nagrada za knjigu Žamor (2005), Zmajeva nagrada za knjigu Razdoblje karbona (1981), nagrada Branko Miljković za knjigu Prirodopis (1974) i druge.
Poznato je da se Danijel Dragojević devedesetih godina povukao iz javnog života, te i danas živi van aktuelnih medijskih okvira, ali to se nimalo nije odrazilo na čitanost njegovih dela. Upravo to jeste pokazatelj da književnost ne iziskuje prisustvo pisca i njegovo eksponiranje. Naprotiv – snaga umetnosti prevazilazi sve materijalističke forme i individualističke težnje.
Pesnikov devedeseti rođendan jeste povod da se još jednom susretnemo sa nekim od njegovih dela. Za ovu priliku napravili smo sledeći izbor:
Mrak
U njegovom potkrovnom ateljeu u Martićevoj ulici pitam mudrog
i šutljivog Oskara Hermana što misli da će biti poslije. Mrak, mrak
odgovara bez kolebanja. I doista, neke tamne boje na njegovim slikama
čine mi se dojmljivijima od drugih, kao da se upravo u njima nakon svega
nastanio. Međutim tu ga, budući da sam u galerijama malo a na drugim
mjestima slike mu ne vidim, rijetko susrećem. Češće ga se sjetim kada u
krevetu pospan dignem ruku iznad glave da ugasim svjetlo. Mrače, mrače,
kažem tada, budi blag njemu, meni, budi blag svima nama.
Sloboda
Svatko tko je putovao zna da se jabuke nigdje ne jedu
kao na ulici i trgu nekog stranog grada.
Vjerojatno zato što grad od vas ništa ne traži,
ništa mu niste obećali, tamo niste ni dijete ni odrasli,
bez dobi i obveza zaboravljeni ste i nepoznati,
udaljeni od vlastita jezika i događaja.
Sada je kolovoz, kraj kolovoza,
i ja mislim kako bi bilo lijepo otputovati,
možda u Firencu, možda u Sienu, svakako u Toskanu,
za tim trenutkom okrugle i sjajne slobode.
Tama
Nakon nekog Hamleta na Lovrjencu
pitala me Melita Roko jeste li primijetili
kako neki za vrijeme predstave ne gledaju
drugo nego mrak oko sebe.
Nisam rekao ništa, pomislio sam sreća
što je sjedila daleko od mene,
inače bi doznala da sam jedan od tih.
Ah, gospođo začuđena, možda uvrijeđena,
kada se svjetla ugase i tišina pokaže
dotle nevidljivu tamu oko nas, među nama,
kako da je čovjek ne sluša i ne gleda?
Jedan tajni jezik s mora, okolnih brda,
dalekih otoka, bliskih zvijezda, iz grada,
jezik prije govora, kao dječji strah
dolazi, moglo bi se reći plavi,
i mi ne znamo što hoće,
stajati na ramenu, ustima, razumu,
biti donji i gornji glas, slika,
priča prije i nakon priče,
ili samo tama, tama, gušiteljica mjere,
svekoliki profil slijepog oka,
tišina nakon nekoliko milijardi pucnjeva.
O, tama, tama. Približio bih je
da mi bude ogrtač za večernju hladnoću,
udaljio bih je da me ne zaguši,
udvarao bih joj, vikao: čija si, támo?
Luda i mudra hvata me s visinskog tornja.
Gdje smo? Kada budem mogao i budem znao
svrnut ću je na sitan kvadrat ispred,
to nesretno mjesto gdje se bez
prestanka obnavljaju porazi.
Tu budimo, ti moćna, ti svevideća,
tu časak budi svjetlo,
reci ja sam svjetlo.
Karta
Nagnuti nad kartu: kuda da krenemo.
Ljeto je bilo dugo, vrućine. Smisao
Toga puta morao bi biti, ljubavi,
Ova zelena boja što znači ravnicu,
Ako samo već nije kasno (ti pratiš
Moj prst koji se zaboravio i luta tamo-amo),
Ako bilo kakvo da ili ne ovog časa
Znači vjernost ičemu. Lovci su lovili,
Kapetan je vodio brodski dnevnik,
Bilo je to vrijeme anđela i djece, sjećaš se,
A večeras ove lampe iznad nas jedva
Uklanjaju mrak. Ali nije dobro to govoriti,
Ova karta je velika, ima mnogo putova,
Svakim se, kažu, može krenuti.
Razabireš li da nebo u našoj sobi nije otvoreno
I da te magla odnijela od mene.
Da krenemo? S dobrim vjetrom bilo bi dobro
Rano ustati i krenuti prije negoli je sve u pokretu:
Znam taj osećaj i tu želju koja dolazi
Od gledanja ovih mjesta pred nama
U koja nikada nećemo stići.
Malo mraka
Malo mraka
u pupoljku.
Malo mraka.
Ne mnogo.
Malo.
Toliko
da procvjeta
Izvor:
- Utjeha kaosa (antologija suvremenog hrvatskog pjesništva), priredio Miroslav Mićanović, Zagreb: Zagrebačka slavistička škola, 2006.
- Danijel Dragojević, Žamor, Zagreb: Meandar, 2005.
- Danijel Dragojević, Nevrijeme i drugo, Zagreb: Studentski centar sveučilišta u Zagrebu, 1968.
- Danijel Dragojević, Kasno ljeto, Zagreb: Fraktura, 2018.
