Kao što sam naslov kaže – između korica ove knjige nalaze se sve priče Milorada Pavića. Ona je uvrštena u ediciju Tragovi, o kojoj smo pisali u prethodnim tekstovima.

Iako važi za jednog od naših najznačajnijih romansijera, i iako se književna kritika pitala kako će izgledati njegov književni život posle Hazarskog rečnika, objavljenog 1984. godine, pisac je ostao dosledan sebi – nastavio je da od književnosti pravi istinu. Pri tome, nikada nije napustio formu kratke priče – priče su neprestano nastajale, razgranavale se i izrastale u čudesne svetove, koji su zapravo bili njegov dom, a danas su naša otadžbina. Tako nas je sam pisac uverio u sopstvene reči: „samo duša može da raste i posle smrti”.

Milorad Pavić, Sve priče
foto: Kulturni osvrt

Ovo izdanje priča Milorada Pavića priređeno je prema izdanju Sve priče, koje je 2008. godine objavio Zavod za udžbenike. Tekst tog izdanja je poštovan, osim što su ispravljene štamparske greške i izvršena su minimalna prilagođavanja u skladu sa važećim pravopisnim normama. Opredelila sam se za to izdanje jer pouzdano znam da njegov sadržaj, uključujući izbor priča i raspored ciklusa, predstavlja odraz piščeve volje.

Ono po čemu se ovo izdanje razlikuje jeste poslednji ciklus priča, koje sam naslovila kao Priče izvan „Svih priča”. Taj ciklus sadrži sedam priča koje nisu bile uvrštene u pomenuto izdanje iz 2008. godine: Obed na poljski način, Varšavski ugao, Jaje, Vrt užasa, Steznik, Tuniski beli kavez u vidu pagoda, Poslednja priča. Iako ih sam pisac nije uvrstio u Sve priče, i iako su neke od njih prerasle u romane, uvrstila sam ih u ovo izdanje zato što sam smatrala da je to dug koji vraćamo i piscu i njegovim čitaocima – sve od priča Milorada Pavića nalazi se među koricama ove knjige.

Tako smo dopunili nevidljivi red stvari i obistinili smo reči koje je sam Pavić zapisao: „Bilo bi razložno poželeti takvu književnost koja bi se u svakoj rečenici borila za svog čitaoca. I to ne za jednog, nego za dva čitaoca odjednom. U istoj rečenici za oba. Jednog, koji živi sada i drugog koji će živeti sutra. Mogli bismo poželeti književnost čije bi geslo bilo: ko pročita jednu rečenicu, ne može da ne pročita sledeću”.[1]

Milorad Pavić, Sve priče

Veliku zahvalnost dugujem Jasmini Mihajlović, koja je pomogla da ovo izdanje ugleda svetlost dana. Pored toga što je nosilac autorskih prava na njegova književna dela, ona je i staratelj Legata Milorada Pavića. Sve o njegovim novim izdanjima možete pročitati na sajtu khazars.com.

Predgovor ovom izdanju Svih priča napisao je jedan od naših najznačajnijih savremenih pisaca, Goran Petrović. U tom predgovoru, on je, između ostalog, naveo sledeće: „Milorad Pavić je verovao u to da je ukupna književnost palimpsest, da tekst prekriva tekst, da samo što je jedna priča napisana – između redova se već pomaljaju izdanci nove, koja će već sutra imati zaperke…“

Spomenik Miloradu Paviću, Tašmajdan // foto: Kulturni osvrt

 

Sve priče zatvara pesma Milorada Pavića. Njene stihove navodim u celosti, onako kako su napisani u poslednjem tekstu koji je naslovljen kao Priča:

STIHOVI
Never more
Gavran

Ako bi mi opet kupila
Svesku praznih listova bez crta
Možda bih najzad mogao
Da ti napišem ljubavno pismo
Poslednje mesto prvog

*
Bio sam srećan, a nisam znao,
Bila si nesrećna, a nisi znala.
Kada smo shvatili bilo je kasno
Zauvek za mene, ali ne i za tebe
No ni to nisi znala

*
Kod „Ljubića“ smo jeli
Teletinu sa pečenim povrćem
Ti si sedela nesrećna i zdrava
A ja srećan i bolestan
U ogledalu iza tebe
Kola i ljudi što idu niz ulicu
Išli su uz ulicu

*
Za rođendan kupila si mi knjigu
Čitam je tvojim očima
I vrebam ono što bi se u njoj
Moglo tebi svideti
Za mene knjige više nema

*
Neki nas nepojamno mrze
Drugi nas mnogo vole
Ja sam navikao na to, ti ne
Ja računam samo one druge
Ti samo one prve

*
Ti si vidovita, bolje vidiš budućnost
Ja ne, ja bolje vidim prošlost
Ti samo misliš o prošlom
Ja samo maštam o budućnosti
Možda svak želi što nema

*
Jedna žena nam je prorekla
Budućnost neće ličiti na prošlost
Ja ne verujem u to proročanstvo
Na tvoj suncobran upisao sam
Sve lepe dane naše prošlosti
Sve crne dane naše prošlosti
Ti si upisala na moj kišobran
Ni ti ne veruješ u to proročanstvo

*
Zaboravi, govorio sam joj
Sve zaboravi, pre svega mene
Iako se bojiš budućnosti koju znaš
Uzmi je i prisvoji
Šta će ti budućnost gora od prošlosti
A tako će ti biti sa mnom

*
Jedan drevni čovek je napisao
Ne mogu živeti ni s tobom ni bez tebe
Kada sam to pročitao rekoh
Kako je stvar lepo rečena
Danas me boli uvo da li je stvar lepo rečena
Sad znam da je to istina

*
U mladosti telo je ispred duha
U starosti duh je ispred tela
Znam da sam u poslu i u ljubavi
Iskoristio trenutak
Kada su duh i telo bili ravnopravni
Sada je kako mora biti

*
Bila si mlada, lepa i talentovana
Bio sam srećan zbog tvog talenta
Bila si nesrećna zbog mog talenta
Od kojeg nije ostalo vremena za nas
A ja sam mislio da talenat nema godine

*
Govorio sam knjige su naša deca
Čim se osamostale prhnuće u svet
Čim to bi naša deca prhnuše u svet
Čim to bi naše knjige prhnuše u svet
Sad nam je kuća bez maltera što spaja

*
Jedan Rus kaže da se vreme
Zaustavlja u materiji a teče u energiji
Ja mislim da naše sada, naš život
Nastaje na preseku večnosti i vremena
Ti kažeš da ćeš još samo četiri godine
Moći da nosiš lepe haljine

~

Naposletku, kada jednom zakoračite u književni svet Milorada Pavića, više nikada nećete izaći iz njega i bićete zauvek izmenjeni. Horizont tog sveta otkriće vam nevidljivu paralelu u kojoj se književnost i stvarnost neprestano sustiču i prepliću, a svako čitanje jeste pokušaj da se emigrira iz jednog u drugi svet ne bi li se otkrio zlatni presek – „tačka u kojoj se seku večnost i vreme na prozoru duše”.

Marija Radić

[1] Milorad Pavić, Ruski hrt, Zavod za udžbenike, Beograd, 2008, str. 269.